Umirovljenje u Americi sve više znači rad do duboke starosti, a većina starijih osoba ne može se uzdržavati samo od socijalnog osiguranja i štednje, prema poznatoj stručnjakinji za umirovljenje Teresi Ghilarducci.
Razlog: Nacionalni sustav umirovljenja ostavio je za sobom najnižih 90% radnika, rekla je Ghilarducci za CBS MoneyWatch govoreći o svojoj novoj knjizi, “Radi, umirovi se, ponavljaj: neizvjesnost umirovljenja u novoj ekonomiji.” Ghilarducci, ekonomistica rada i profesorica na The New School for Social Research u New Yorku, također je rekla da je naciji potreban “hrabar plan”, koji ona naziva “Sivi New Deal” nakon New Deala iz doba Velike depresije, da poduprijeti mirovinu za milijune Amerikanaca.
Ghilarduccijevo istraživanje pokazuje da je samo 10% Amerikanaca u dobi između 62 i 70 godina umirovljeno i financijski stabilno. Većina starijih Amerikanaca je ili u mirovini, ali živi ispod životnog standarda u kojem su uživali dok su radili, ili još uvijek rade jer si ne mogu priuštiti prestanak, otkrila je analizirajući podatke iz Ankete o zdravlju i umirovljenju Sveučilišta u Michiganu.
30% Amerikanaca nema nikakvu mirovinsku ušteđevinu
To možda i nije iznenađenje s obzirom na otrežnjujuću stvarnost mirovinske štednje u SAD-u: oko 3 od 10 Amerikanaca koji imaju 59 ili više godina nemaju nikakvu novac ostavljen za mirovinu. U isto vrijeme, neki politički stručnjaci i zakonodavci ukazuju na desetljećima dugo poboljšanje očekivanog životnog vijeka kao rješenje za nespremnost Amerikanaca za mirovinu. Budući da ljudi žive dulje, tvrde oni, trebali bi produljiti svoj radni vijek do starosti.
Republikanski zastupnici predložili su podizanje dobi za odlazak u mirovinu za potraživanje socijalnog osiguranja do 70, u odnosu na sadašnjih oko 67, navodeći duži životni vijek. Također postoji sve veće uvjerenje među mlađim radnicima da će moći raditi do svojih kasnih 60-ih ili čak i dulje, iako prosječna dob za odlazak u mirovinu je 62 godines mnogim starijim ljudima koji nevoljko napuštaju radnu snagu, obično zato što su dobili otkaz ili su se suočili sa zdravstvenim problemima.
“Otkrili smo da većina ljudi koji su u mirovini nisu otišli u mirovinu kada su htjeli, već zato što su bili prisiljeni”, rekao je Ghilarducci. “Iako imamo ideju da bi ljudi jednostavno mogli odlučiti raditi malo duže, to vjerojatno nije njihov izbor.”
Drugim riječima, možete planirati raditi duže, ali život može imati druge planove za vas. CBS MoneyWatch razgovarao je s Ghilarduccijem o njezinoj novoj knjizi. Uređen je radi duljine i jasnoće.
Zašto je ova knjiga potrebna u ovom trenutku?
Teresa Ghilarducci: Problem američkih radnika koji nemaju dovoljno novca u mirovini nije nestao, au nekim se izgledima pogoršao zbog sve većeg povećanja imovinske nejednakosti u SAD-u. Lažno rješenje problema pojavljivalo se i jačalo te je imalo podršku na koktelima, u akademskoj zajednici i u dvoranama Kongresa. To je rješenje bilo da bismo krizu umirovljenja mogli riješiti tako da ljudi jednostavno rade duže.
A razlog zašto je bio privlačan je taj što je prilično jeftin – poslodavcima se sviđa jer veća ponuda radne snage na tržištu samo znači slabiju radnu snagu u smislu pregovaračke moći. I mislim da se pojedincima sviđa ideja o tome – zvuk toga: “Oh, dobro. Mogao bih se povući kad poželim.”
Ono što sam otkrio jest da kad se ljudi približe dobi za umirovljenje i nemaju dovoljno novca, onda ostaju na tržištu rada — ali ne na svojim poslovima u karijeri. Moraju ići na puno slabije plaćene poslove. A mnogi od tih poslova zapravo ubrzavaju smrt, invaliditet, morbiditet i bol. I tako ono što mi radimo je prisiljavanje grupe ljudi da prožive kraj svog života s više boli i više trošenja nego drugi ljudi.
Ako Amerikanci s nižim primanjima ne žive dulje, ali također rade dulje u starosti, znači li to da su njihove mirovine kraće?
Vidimo velike razlike između bogatih i siromašnih u pogledu toga tko će otići u mirovinu. Na donjoj granici, tipična osoba ima 12 godina u mirovini, a na višoj granici bogati idu u mirovinu na oko 20 godina.
A na nižem kraju, godine umirovljenja ispunjene su velikom potrebom za pomoći u svakodnevnom životu, s visokim razinama morbiditeta. Dok bogati ne samo da se umirovljuju na duži vremenski period, već su i zdraviji veći dio tog vremena.
Prošlo je više od 40 godina otkako su SAD prešle na planove 401(k) s tradicionalnih mirovina za financiranje mirovine. Kako je to prošlo?
Stručnjaci su prije 40 godina stavili olovku na papir i rekli: “Ovo će sve uspjeti jer ako ljudi počnu štedjeti kad imaju 25 ili 30 godina i zadrže to na tržištu cijelo vrijeme dok rade, tada bi mogli imati dovoljno da dopune socijalno osiguranje i zadrže svoj životni standard prije umirovljenja.”
No pokazalo se da karijere i iskustva ljudi na tržištu rada nisu poput onoga što vidite u Excel proračunskoj tablici. Većina ljudi pati od dvije ili tri recesije, a barem jedna od njih mogla bi utjecati na vas. Ako ste doživjeli životni događaj, poput toga da ste se morali preseliti ili ste se razveli, ili ste morali povući svoj 401(k) zbog bilo koje životne hitne situacije, tada se ta proračunska projekcija raspada .
Sustav 401(k) bio je previše slab. Bio je to “uradi sam” sustav u kojem ljudi nisu imali prave alate za to. To je kao da ja odem u trgovinu i uzmem ono što mi treba da popravim vodovod. Ono što se dogodilo je da većina nas odlazi u mirovinu bez dovoljno novca, a nema načina da to potraje cijeli život.
Postoje li određene vrste radnika koji su zapravo izostavljeni iz mirovinskog sustava?
Dizajn sustava stvara veću nejednakost u bogatstvu jer izostavlja ljude bez fakultetskog obrazovanja; izostavlja ljude koji su niže srednje klase i nižih prihoda. Izostavlja ljude u cijelim industrijama. Puno više radnika radi na određeno vrijeme, tako da su izostavljeni ljudi koji nemaju tradicionalne odnose s poslodavcem.
Porezni zakon i dizajn 401(k) ostavili su iza sebe uglavnom najnižih 90% radne snage.
Primjećujete da postoji uvjerenje da ljudi prvo odu u mirovinu, a zatim traže socijalno osiguranje, ali otkrili ste da to nije slučaj. Što se događa?
Jedna od ključnih pretpostavki iza hipoteze o duljem radnom odnosu je da ćete odgoditi podnošenje zahtjeva za naknadu iz socijalnog osiguranja, što vam daje veliku korist za kasnije podnošenje zahtjeva.
I na moj šok, kad sam pogledao podatke, vidio sam da je većina radnika s niskim primanjima podigla svoje socijalno osiguranje čim je mogla. A to su učinili kako bi povećali mjesečne prihode od posla. Ostali su iznad granice siromaštva, ali je pomoglo i njihovim poslodavcima jer poslodavci starijih radnika s niskim plaćama znaju da će sustav socijalne sigurnosti ući i nadopuniti ono što ne plaćaju svojim radnicima.
Vrlo je perverzno. To znači da je mogućnost odgode podnošenja zahtjeva zapravo korist koja pripada bogatima, koji si mogu priuštiti odgodu podnošenja zahtjeva.
Pričaj mi o onome što nazivaš Sivim New Dealom.
Ime Grey New Deala naglašava da pravo rješenje mora biti hrabro, baš kao što je New Deal bio hrabar. Moramo podržati radnike — starije ljude koji žele raditi, kao i zaštititi se od siromaštva u starosti i osigurati da ljudi mogu održati svoj životni standard.
Jedan od ciljeva Gray New Deala je osigurati da radnik srednje klase može ostati umirovljenik srednje klase. Uvodi ljude u univerzalni mirovinski sustav na štednju za mirovinu na početku njihove karijere — to je načelo utjelovljeno u trenutnom zakonodavstvu pod nazivom Zakon o mirovinskom osiguranju za sve Amerikance.
To je više novca u individualni, privatni sustav, i više novca u socijalno osiguranje, a zatim potpora za ljude koji žele raditi, kao što je provođenje zakona protiv dobne diskriminacije i više obuke za starije radnike.
Koju biste ocjenu općenito ocijenili američkim mirovinskim sustavom?
Dajem D, jer je tako neadekvatno za toliko ljudi i tako je nepravedno. Ne dobiva F jer je najboljih 10% radne snage dobro prošlo.
