To nije bio zacrtani cilj, ali se jednostavno događalo postupno. Privatne tvrtke najprije su polako dolazile, a onda su se užurbano bavile brigom o starijim osobama, kada su općine od 1980-ih počele outsourcati pružanje usluga za starije sa svojih pleća.
Početkom 2023. godine odgovornost za socijalnu i zdravstvenu skrb, a time i usluge za starije osobe, prenesena je s općina na nova područja socijalne skrbi. Od općina su naslijedili činjenicu da danas više od polovice uslužnog stambenog prostora za starije osobe proizvodi tržište, odnosno uglavnom privatne tvrtke i, primjerice, organizacije.
Fenomen je proučavao doktor društvenih znanosti Olli Karsiokoji raspravljali o marketingu usluga za starije osobe krajem veljače na Sveučilištu u Tampereu.
Karsio je počeo istraživati usluge za starije osobe 2011. godine i od tada je bio uključen u nekoliko različitih istraživačkih projekata. Danas radi kao glavni inspektor u Državnom uredu za reviziju.
U općinama ili nije bilo ništa ni nacionalno strategiju ili plan, na primjer, o tome koji bi udio javno financiranih usluga za starije osobe mogao biti privatno proizveden, kaže Karsio.
Privatne tvrtke pristojno su nazivane “iznuđivačima”, no pokazalo se da su one više od iznuđivača. Proizvodnja javnih usluga također je preuzela utjecaje marketinga na vlastiti način rada.
Zbog toga je uključivanje tržišta nepovratno promijenilo gotovo potpuno javni sustav usluga za starije osobe, kaže Karsio.
U Hoivi je promjena viđena kao neka vrsta prirodnog zakona, kao nužnost. Marketing je dopušten u društvenim znanostima, ali ne iu osnovnom obrazovanju, na primjer.
“Hoivina logika je pretočena u nešto sasvim drugo. Usluge su odavno proizvedene, na primjer, definiranjem koliko minuta se nešto radi ili koliko netko može platiti.”
Je li je li dobro ili loše? Ako privatne tvrtke zahvaljujući tržišnom mehanizmu posluju učinkovitije i ekonomičnije, nije li jedino dobro da se slične metode poslovanja prošire i na javni sektor?
Ali njega za starije osobe nije bilo koji proizvod. Karsio razlikuje njegu i liječenje. Prema njegovom mišljenju, skrb se ne može učiniti učinkovitijom, za razliku od zdravstvene zaštite.
„Njega je prisutnost, stvaranje osjećaja sigurnosti i ljudskog kontakta. Produktivizacija, fragmentacija i konkurencija ni na koji se način ne uklapaju u Hoivinu logiku.”
Karsio ne znači da je skrb koju pruža tvrtka automatski inferiorna od skrbi koju pruža javni operater. Obje strane imaju loše, ali i vrhunske jedinice.
Hyvinvointiala Hali, interesna organizacija za privatne zdravstvene tvrtke, učinila je izvješća prema kojima skrb koju pruža sam javni sektor u prosjeku je za trećinu skuplja od one koju pružaju privatni pružatelji usluga.
Za to postoji, kaže Karsio, nekoliko razloga, uključujući i razlike između javnih i privatnih kolektivnih ugovora. U javnom sektoru su plaće medicinskih sestara veće. Prema njegovim riječima, tvrtke su svakako vješte i u tome kako s manje učiniti više, jer i one moraju ostvarivati profit iz svog poslovanja.
Još Sve do 1990-ih skrb u Finskoj i drugim nordijskim zemljama bila je strogo pod kontrolom javnog sektora. U tom trenutku u Finskoj je došlo do niza zakonskih promjena koje su otvorile mogućnost općinama da započnu s vanjskim poslovima.
U Finskoj je Zakon o socijalnoj skrbi iz 1984. omogućio općinama da socijalne usluge prenesu na skrb neprofitnim akterima, na primjer organizacijama i udrugama. Prema Karsiju, bili su jaki igrači i inovirali su nove usluge.
Ključno je bilo to što su podršku za svoj rad dobili od Udruge ATM. Uz potporu RAY-a, 1980-ih i 1990-ih posebno su izgrađeni domovi za starije osobe.
Tijekom recesije 1993. godine u Finskoj su reformirani državni udjeli, odnosno sredstva koja su općine dobivale od države. Prethodno je država uz pomoć središnjih agencija točno kontrolirala kamo ide novac, ali su nakon reforme dobili više slobode organizirati socijalne usluge i koristiti državna davanja kako žele.
“Kontrola države se promijenila tako da su i općine mogle outsourcati zakonom propisane usluge. Tada su se počele pridruživati tvrtke. U početku je to bilo manjeg obima, primjerice proizvodnja stambenih usluga“, kaže Karsio.
“Nekretnine su odigrale ključnu ulogu.
Karsio ugrubo dijeli noviju povijest usluga za starije osobe tako da su ih 1990-ih proizvodile organizacije, 2000-ih male tvrtke, a od 2010-ih velike tvrtke, poput Attenda, Esperi Care i Mehiläinen. U svojoj teškoj fazi rasta kupili su male tvrtke za staračke domove.
Prema Karsiju, nekretnine su igrale ključnu ulogu u outsourcingu. Sve usluge koje se tiču nekretnina privukle su privatne tvrtke: osim usluga za starije osobe, usluge stanovanja za osobe s invaliditetom i mentalne rehabilitacije, između ostalog, većim dijelom pružaju privatne tvrtke, kao i udomiteljstvo za zaštitu djece.
Prema Karsiju, tvrtke na terenu već su toliko velike da imaju društvenu moć kako na razini zemlje tako i na razini socijalnih regija.
Regije su već vidjele što se događa kada se uspostavi odnos ovisnosti s bivšim “zatezačem”: Rečeno je u MOT programu Yleisradia u siječnju su tvrtke za skrb nezadovoljne svojim naknadama raskinule ugovore s regijama socijalne skrbi kako bi pregovarale o novim cijenama. Tvrtke su dobro znale da u regijama nema mogućnosti da odjednom preuzmu usluge.
U regijama su uloženi napori da se smanji 24-satno uslužno stanovanje kako bi sve više starijih ljudi završilo u povoljnijim stanovima za stanovanje u zajednici, koja se prije zvala servisna kuća. Medicinske sestre nisu tu 24 sata dnevno.
Karsio kaže da je bio pod dojmom da je namjera prethodne vlade bila uvesti stanovanje u zajednici kako bi dopunila i povećala postojeće usluge. Čini se da će postati zamjena za danonoćni život.
Olli Karsio nada se da će i središnja uprava i regije socijalne skrbi dugoročno razmisliti o tome kako žele organizirati usluge i kakve bi mogle biti posljedice različitih izbora.
“Čini se da nedostaje dugoročnosti u odlukama, kao i praćenja situacije. Promjena unutar privatnog sektora dogodila se vrlo brzo. Zakonodavstvo je još iz vremena malih obiteljskih tvrtki, ali sada imamo divove u skrbi“, kaže Karsio.
Kao istraživač, sa sve većom zbunjenošću prati rezove koje najavljuju socijalne regije, gdje se štedi briga za starije osobe, kao i sve ostalo. Pita tko će ubuduće brinuti o starijim osobama.
„Rođaci koji su još radno sposobni? Organizacija usluga za starije osobe ima dalekosežnije društvene učinke, mnogo dalekosežnije nego što se to vidi iz proračuna regija. Usluge za starije osobe ne doživljavamo kao nikakvu investiciju, već samo kao rashod.”
