U 1500-ima, biti Aztec nije bila baš utješna stvar. Početkom stoljeća, carstvo je bilo na svom vrhuncu, s otprilike 22 milijuna ljudi koji su živjeli u današnjem središnjem Meksiku pod vlašću triju glavnih savezničkih gradova-država. Stotinu godina kasnije bilo ih je samo dva milijuna. Što se događalo možemo se prisjetiti i sa satova povijesti: 1519. godine španjolski konkvistador Hernán Cortés iskrcao se i započeo rat sa samo nekoliko stotina vojnika, a zatim srušio i pokorio cijelo astečko carstvo. Naravno, za to nije bila potrebna samo europska tehnološka nadmoć i vojni genij, već i činjenica da su Španjolci sa sobom donijeli svoje europske bolesti, protiv kojih su Asteci bili potpuno bespomoćni. Godine 1520. velike boginje su harale carstvom, ubivši, između ostalih, cara i otprilike osam milijuna drugih ljudi – zapravo je to srušilo carstvo, a ne oružje europskih osvajača.
Manje je poznato da je nekoliko desetljeća kasnije uslijedila još razornija epidemija, no do danas se ne zna koji je zapravo uzročnik i koja bolest odnijela 12-15 milijuna žrtava. Od strane Asteka cocoliztli pod imenomtzv. bolest vraćala se još poprilično do kraja stoljeća, a najozbiljniji je bio val 1576. s približno dva milijuna žrtava. Potom je nestao gotovo bez traga, a puno bolje nisu prošli ni sami Asteci, iako barem njihovi potomci i danas žive u Srednjoj Americi.
Napravimo mali zaokret: zašto su bolesti Europljana desetkovale američke domoroce, a nije se dogodilo obrnuto? Ukratko, jer u to vrijeme takvih bolesti na američkom kontinentu zapravo i nije bilo. U srednjovjekovnoj Europi, urbanizacija (tj. puno ljudi naguranih u malim mjestima, pod užasnim higijenskim uvjetima) i stočarstvo bili su tipični za potpuno drugačiji red veličina, a te su dvije stvari žarišta za viruse koji sa životinja skaču na ljude, mutiraju , a potom nezaštićenom stanovništvu napraviti strahovitu pustoš. Uvjeti za razvoj ovakvih stvari nisu bili tako optimalni za američke domoroce, i izvlačili su se stoljećima – zato je bilo tako teško kada su se prvi put susreli s patogenima koje je unio bijeli čovjek.
Ali nazad do 1545. godine, kada je astečki narod, već desetkovan crnim boginjama i koji je stenjao zbog brutalne suše, bio pogođen cocoliztli Bolest je bila nepoznata lokalnom stanovništvu i Cortésovim španjolskim zamjenama, a njezini simptomi bili su prilično zastrašujući: visoka temperatura, jaka glavobolja, vrtoglavica, pocrnjeli jezik, tamna boja mokraće, proljev, a potom i krvarenje, praktički kroz svaki otvor u tijelu. . (Ovo je, u mnogim detaljima, najozloglašenija bolest hemoragijske groznice, .)
Koliko je dugo moglo trajati latentno razdoblje bez simptoma, ali već zarazno, više se ne može odrediti iz perspektive mnogih stoljeća, ali na temelju tadašnjih zapisa bolest se širila vrlo učinkovito, au težim slučajevima unutar tjedan dana nakon pojavili su se prvi simptomi, obično tri do četiri smrtna slučaja u jednom danu. Zapravo nemamo podatke o stopi preživljavanja jer cocoliztli njezine je posljedice naknadno prilično teško ispitati: nema tragova bolesti koji se pojavljuju na kostima, pa arheološki nalazi daju malo tragova. U svakom slučaju, prema znanstvenicima, epidemija se vratila u ukupno 12 valova, ali su oni kasniji bili znatno manji. Posljednji je iz 1813. godine.
Ali što bi ta bolest mogla biti?
Španjolci su ga neko vrijeme nazivali tifusom, ali njegovi simptomi nisu odgovarali onome što su doživjeli. Budući da ništa slično nije zabilježeno u Europi, znanstvenici vjeruju da ga je mogao uzrokovati patogen američkog podrijetla, koji – budući da vrlo brzo ubija svoje žrtve – nikad nije vraćen u Europu, te je nestao nakon nekoliko razbuktavanja . Usput, postoje zapisi o sličnoj hemoragijskoj groznici iz pretkolumbovske Amerike iz 1300-ih, dapače, postoje oni koji sumnjaju na sličnu epidemiju, barem djelomično, u pozadini kolapsa civilizacije Maya u 8.-10. stoljeća. stoljeća.
DNK testovi dali su zanimljiv rezultat: u ostacima suvremenih ljudi koji su vjerojatno umrli u epidemiji otkrivena je prisutnost varijante bakterije salmonele, tzv. Paratyphi C. Ova je bakterija uzročnik bolesti zvane paratifus, koja još uvijek uzrokuje probleme u gusto naseljenim, ali nerazvijenim, tipično tropskim zemljama, inficirajući procjenjuje se da pet do šest milijuna ljudi godišnje u područjima s lošim sanitarnim uvjetima i zagađenom pitkom vodom. Stopa smrtnosti je oko petnaest posto bez liječenja antibioticima. Problem je u tome što simptomi paratifusa i tijek bolesti ne odgovaraju onome što je cocoliztli uzrokovano.
U svakom slučaju, epidemija je zapečatila sudbinu već razorenog astečkog carstva. Brutalan gubitak života doveo je do gladi, jer nije bilo puno ljudi za rad u poljima. Preživjeli su mislili da bogovi kažnjavaju njihov narod bolešću, koje španjolski konkvistadori izgleda nisu imali (zapravo, i oni su imali dokumentirane infekcije i smrtne slučajeve, ali u puno manjim omjerima od domorodaca). Ima povjesničara koji ukazuju na točku kada je krenuo trijumfalni put kršćanstva na području današnjeg Meksika, jer su se preživjeli starosjedioci, poljuljani u vjeri, obratili misionarima. U međuvremenu su čitave regije ispražnjene, zemljišni posjedi ostali bez vlasnika – nije ni čudo da je za Španjolce bila gotovo dječja igra staviti cijelo carstvo pod svoju kontrolu i zadržati ga kao koloniju stotinama godina.
(Izvori: , , , )
