Tko izvan središnje Europe poznaje bitke u Prvom svjetskom ratu za Przemyśl, Lemberg (danas L’viv) ili njih desetak na rijeci Isonzo? Za većinu nas rat je simbol Verduna ili Somme, slika rovova na zapadnoj fronti. Neki možda znaju za Tannenberg, veliku njemačku pobjedu nad Rusima 1914. ili saveznički neuspjeh kod Gallipolija 1915. Ali najvećim se dijelom istočna fronta doživljava kao sporedna stvar glavnog događaja.
Oslanjajući se na širok raspon izvora, Nick Lloyd, profesor modernog ratovanja na King’s Collegeu u Londonu, pokazuje koliko je to gledište pogrešno. Navikli smo na brojke žrtava na zapadu: 900.000 mrtvih iz Britanskog carstva; više iz Njemačke ili Francuske. Broj poginulih na istoku mogao bi biti i veći ako se računaju i civili. Tamo je poginulo oko dva milijuna samo ruskih vojnika i 1,2 milijuna iz Austro-Ugarske. Srbija je započela rat s Austro-Ugarskom s vojskom od 420 000; do 1915. ostalo ih je 140 000. Na kraju je izgubila više ljudi u odnosu na stanovništvo nego Francuska.
Istočna fronta lako prelazi s velikih strateških pitanja na ljudska bića, moćna i nemoćna, koja su zahvaćena velikom katastrofom. Lloydova uvjerljiva pripovijest prikazuje ogromne vojske koje se kreću golemim ratištem, od Baltika do istočnog kraja Sredozemlja, dok se tri velika carstva – Austro-Ugarska, Rusija i Njemačka – i njihovi manji saveznici bacaju jedni protiv drugih. (Možda zbog prostora, on ne uključuje Osmansko Carstvo niti govori mnogo o Baltiku, što ima nesretan učinak ostavljajući dva kraja istočne fronte da vise.)
Sve do pred kraj niti jedna strana nije uspjela izvojevati odlučujuću pobjedu. Istina, bilo je pobjeda u pojedinim pohodima, ali one nisu završile rat. Ako ništa drugo, poticali su generale da nastave sanjati o odlučujućim bitkama. Ono što su dobili je kolaps režima kojima su služili.
Lloyd se usredotočuje na one koji su odgovorni kako bi ispričao svoju složenu priču. Mješovita su torba. Stojeći na visini većoj od šest stopa, prvi vrhovni zapovjednik Rusije, veliki knez Nikola, izgledao je kao dio, ali je imao problema s donošenjem odluke. Nesretni car Nikolaj II imenovao je sebe za svog nasljednika i tako pridonio propasti koja mu juri. Načelnik austrijskog glavnog stožera, Franz Conrad von Hötzendorf, skicirao je briljantne manevre na papiru, ali je zanemario takve ključne praktične stvari kao što je posjedovanje dovoljno vlakova na pravim mjestima da dovede svoje vojske na položaj ili ih opskrbi. Čini se da je vrhunski talijanski general mrzio vlastitu vladu gotovo jednako kao i austrijsku. Generali Paul von Hindenburg i Erich Ludendorff, pobjednici kod Tannenberga i koji su na kraju zapravo upravljali Njemačkom, bili su, unatoč svim svojim manama, kompetentni — kao i Rus Aleksej Brusilov.
Obično birani više zbog svog rođenja nego zbog svojih sposobnosti, generali su, poput onih na zapadu, većinom bili spremni za još jedan, kraći, ofenzivni rat. To je bilo usprkos sve brojnijim dokazima, primjerice u rusko-japanskom ratu 1904., o sve većoj moći obrane zahvaljujući novoj tehnologiji, kao što su brzometna artiljerija i strojnice, te užasnim troškovima frontalnih napada.
Prečesto su narudžbe sa svih strana bile fantastične. Muškarci moraju odvažno napadati neprijateljske linije i utvrde, bez obzira koliko neadekvatna bila njihova oprema i koliko jaki bili protivnički položaji. Konjica je trebala jurišati, baš kao u 18. stoljeću. Stožeri su često izdavali zapovijedi koje su, zbog beznadno neadekvatnih komunikacija, bile zastarjele prije nego što su stigle.
U nekim aspektima, rat na istočnoj fronti sličio je onom koji se sporo melje na zapadu. Tamo su također bili rovovi i utvrde, a s vremenom je vojska osmislila nova oružja kako bi nadvladala branitelje – prva uporaba otrovnog plina bila je na istoku – i nove taktike, poput masivnih topničkih baraža. Mnogo veće udaljenosti na istoku značile su da se mreža rovova nikad nije mogla proširiti preko cijele fronte, pa je rat ostao više pokret kretanja kakvom su se nadali predratni planovi.
Kako je rat odmicao i troškovi rasli, došlo je do žestokih neslaganja između različitih stožera i među saveznicima oko strategije. Je li Centralnim silama bilo bolje da udare Rusiju na sjeveru ili jugu ili duž široke fronte? Ili, kao što je njemačko vrhovno zapovjedništvo tvrdilo, hoće li se rat dobiti ili izgubiti na zapadu i trebaju li resursi biti tamo koncentrirani? Saveznici su također imali vlastite rasprave između istočnjaka i zapadnjaka.
Dok su se borbe vrtjele naprijed-natrag središtem Europe, pustošeći zemlju i njezine narode, manje sile su uvučene – Srbija, Rumunjska i Italija na strani Saveznika, a Bugarska kao Središnje sile. Civili su stradali u još većim razmjerima nego na zapadu. Napredovanja i povlačenja slijedila su jedno drugo u mračnom nizu.
Do sredine rata, moral među trupama na obje strane se urušavao. “Više nismo ljudi”, napisao je jedan talijanski vojnik nakon još jedne neuspješne bitke na Soči. “Mi smo jedno sa zemljom.” S druge strane ispaštali su i Austrijanci. “Jedina stvar koja stvarno pokriva linije koje treba držati su tijela naših herojskih branitelja”, kaže pukovnik kojeg citira Lloyd.
Kako je posljednja velika ruska ofenziva završila u jesen 1916., slavna Carska garda bacila se kroz močvarnu dolinu u uzaludnom pokušaju da zauzme ključno željezničko čvorište. Njihovi mrtvi ležali su posvuda. Kao što Lloyd komentira: “Bio je to znak loše sreće. Carska Rusija izvela je svoj posljednji napad.”
Austro-Ugarska i manje sile također su bile pri kraju. Jedino su se njemačke vojske još dobro držale zajedno. U ožujku 1918. nakon sklapanja sporazuma iz Brest-Litovska s novim boljševičkim vladarima Rusije, Njemačka je vidjela, barem na papiru, da se njezino carstvo proširilo stotinama milja prema istoku i sjeveru.
Prvi svjetski rat završio je u jesen 1918., ali mir na istoku nije zavladao. Borbe su se nastavile u baltičkim državama kao i među konkurentskim silama u Ukrajini, a također i između Rusije i novonastale države Poljske, sve do sredine 1920-ih. A ratno naslijeđe trajalo je mnogo duže. Austro-Ugarska je nestala, da bi je zamijenile često antagonističke nacionalne države; Rusija je krenula putem brutalne i paranoične diktature; Italija je izabrala fašizam; au Njemačkoj 1920-ih i 1930-ih neki, uključujući Adolfa Hitlera, vidjeli su istok kao buduće njemačko carstvo.
Drugi svjetski rat ponovno je donio rat velikih razmjera na istok kao i strahote holokausta. Danas, u Kremlju, Vladimir Putin sanja o povratku teritorija, uključujući, naravno, Ukrajinu, kojom su car Nikolaj i njegovi preci nekoć vladali. Istočna fronta neophodno je štivo za svakoga tko želi razumjeti povijest te problematične regije do i uključujući sadašnjost.
Istočna fronta: Povijest Prvog svjetskog rata autora Nicka Lloyda Viking, £25, 448 str
Margaret MacMillan je profesorica emeritus međunarodne povijesti na Sveučilištu Oxford
Pridružite se našoj online grupi za knjige na Facebooku na i pretplatite se na naš podcast gdje god slušaš
