Destabilizacija istočne Europe, pod pritiskom ruskog rata protiv Ukrajine, odredila je promjenu paradigme proširenja i sigurnosti unutar Europske unije (EU). Nakon što su ruske revizionističke manifestacije proizvele ozbiljne posljedice po regionalnu sigurnost, izvan ukrajinskih granica, proces europskog proširenja na istok postao je prihvatljiva geopolitička strategija na europskoj razini. Uz percepcije da geografija proširenja uključuje i nebalkanske teritorije, EU je također jasno dala do znanja da se uključivanjem istočnoeuropskih zemalja u paket proširenja traži sekuritizacija susjedstva. Drugim riječima, nemogućnost širenja pokrivenosti NATO kišobranom, određuje korištenje europskog projekta za uklanjanje istočne Europe iz “sive zone” ruskog utjecaja.
Denis AshFoto: Osobna arhiva
Fokus EU u bilateralnim odnosima s Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom bio je stavljen na ratne potrebe, upravljanje humanitarnom, energetskom i gospodarskom (komercijalnom) krizom, kao i na koaliciju oko Ukrajine koja bi uključivala preuzimanje sankcija protiv Rusija. Iako program reformi nije nestao iz vida, EU je usvojila diferenciran (i neujednačen) pristup ocjenjivanju napretka koji su postigle vlade u Kijevu, Kišinjevu i Tbilisiju. Pod pritiskom euroskeptičnih nacionalnih prijestolnica unutar EU (Mađarska, Slovačka itd.), europske institucije su od Ukrajine zatražile provedbu reformi u raznim osjetljivim područjima, poput zakonodavstva o nacionalnim manjinama. Kao iu slučaju Ukrajine, ali iz različitih razloga, EU zahtijeva reforme u Gruziji. Uplitanje oligarhijskog čimbenika (Bidzina Ivanishvili) i političko protivljenje gruzijske vlade proreformskim pritiscima iz EU-a doveli su do kašnjenja u pretpristupnom rasporedu Gruzije. Najlakši put do sada je imala Moldavija, prema kojoj Bruxelles nije primijenio istu razinu eksistencije kao u slučaju Ukrajine ili Gruzije. Uplitanje kriminalnih političkih aktera (Ilan Șor) i njihovo usklađivanje s ruskim interesima stvorili su pristran pristup EU prema moldavskoj vladi. Posljedično, EU se suočava s teškim zadatkom osigurati ravnotežu između zahtjeva za cjelovitim reformama i bezuvjetne potpore vlade u Kišinjevu, s obrazloženjem da potonja ima geopolitički položaj koji je povoljan europskom vektoru.
Karakteristike politike proširenja EU-a prema Ukrajini, Moldaviji i Gruziji
I odluka da se dopuste pristupni pregovori s Ukrajinom i Moldavijom, kao i davanje statusa zemlje kandidata Gruziji, istaknuli su drastičnu reviziju politike proširenja EU-a u pogledu (1) brzine političko-birokratskih odluka; (2) prevlast geopolitičkih kalkulacija i (3) političko favoriziranje proeuropskih režima u susjednim državama kandidatima.
PrviBruxelles pribjegava “korisnoj žurbi” u određivanju tempa kojim europska birokracija pristupa politici proširenja na istok (EGSO, listopad 2022). Upravo u tom kontekstu, institucije EU su Ukrajini i Moldaviji dodijelile status zemalja kandidata za manje od 6 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva za pristupanje (u veljači-lipnju 2022). Dakle, brzina kojom je EU integrirala svoje istočnoeuropske susjede u “paket proširenja” bila je dvostruko brža u usporedbi sa Sjevernom Makedonijom, gdje je trajanje odluke bilo gotovo godinu dana (između 2004. i 2005. godine). Razlika je još značajnija ako se napravi usporedba s Bosnom i Hercegovinom, gdje je EU trebalo 6 godina da dodijeli status zemlje kandidata (između 2016. i 2022.), što je 12 puta sporije nego što je to bilo za Ukrajinu i Moldaviju. EU je favorizirala Ukrajinu i Moldaviju čak i u odnosu na druge zemlje u regiji, poput Gruzije, koja je postigla kandidaturu za oko 18 mjeseci ili više 3 puta sporije.
Druga osobina Politika proširenja EU, koja je u procesu duboke metamorfoze, sastoji se u dominaciji geopolitičkog razmišljanja nad transformativnim ciljem i postupnoj europeizaciji država kandidata. Brzi pristup Ukrajine izgledima za pristupanje ukazuje na snažno nadahnuće EU-a pristupima upravljanja krizama, gdje prevladavaju obuzdavanje i minimiziranje rizika zaraze. Politika „otvorenih vrata“ koju je EU primijenila prema Ukrajini prije svega je imala za cilj eliminirati sigurnosne prijetnje nastale ruskom vojnom agresijom. Kao rezultat prilagodbe stare funkcije politike proširenja, one transformacije, EU konotaciju budućeg vala proširenja naplaćuje geopolitičkim rezoniranjem temeljenim na sekuritizaciji. Ove promjene već zahtijevaju reviziju metodologije proširenja, što će omogućiti postupnu institucionalno-sektorsku integraciju u EU, čak i ako se sam pristup EU može zakomplicirati (EGSO, studeni 2023). U isto vrijeme, tijekom ovog procesa, EU je voljna proaktivno osporiti sferu ruskog utjecaja nad državama Istočnog partnerstva. Ukrajina, Moldavija i Gruzija su zemlje na prvoj crti geopolitičkog nadmetanja, kojima bi se mogla pridružiti i Armenija, čiji je dijalog s Moskvom u stalnom padu.
Treći aspekt koji karakterizira politiku proširenja EU temelji se na geopolitičkom favoriziranju nacionalnih vlada zemalja kandidata. Proeuropska retorika mora se kombinirati s odbacivanjem strateških odnosa s Rusijom, barem tijekom ruske vojne agresije na Ukrajinu. Zbog toga se EU rigoroznije bavi reformama na području vladavine prava (pravosuđa i dr.), ako vlade zemalja kandidata pokazuju euroskepticizam. Ove manifestacije mogu uključivati inicijative koje podrivaju europske vrijednosti (civilno društvo, masovni mediji, LGBT prava itd.) ili imaju za cilj poboljšanje sektorskih odnosa s Rusijom (trgovina, transport itd.). U tom smislu, Gruzija predstavlja potpuno suprotan primjer Ukrajini i Moldaviji Trenutno gruzijska vlada raspravlja o donošenju restriktivnih zakona koji se odnose na LGBT prava (tzv.borba protiv LGBT propagande) i istodobno intenziviranje trgovinskih veza s Rusijom u pozadini priljeva ruskih državljana i povećanja izvoza gruzijskih vinaTransparency Int., veljača 2024). Stoga je spremnost EU-a da skrene više pozornosti na kvalitetu reformi u Gruziji očito veća nego u slučaju Ukrajine i Moldavije. U slučaju Ukrajine, EU priznaje postojanje ograničenja zbog ratne situacije (Europska komisija, ožujak 2024). Međutim, ukrajinska strana provodi reforme na području vladavine prava jer o njima ovisi pristup vanjskom financiranju, a ne samo dinamika pristupanja. Najkompleksnija situacija je u Moldaviji, gdje se reforme vezane uz sektor pravosuđa odugovlače, a EU se suzdržava od otvorenih kritika nedostataka. Ta se inhibicija može objasniti pretjeranim strahom EU-a od doprinosa eroziji legitimiteta moldavske vlade uoči predsjedničkih izbora u jesen 2024. i parlamentarnih izbora 2025. U sva tri slučaja, kritički pristup EU-a kvaliteti reformi ovisi o ponašanju domaćeg civilnog društva, koje pokazuje najveći stupanj nepristranosti prema državnim akterima u Gruziji, a zatim u Ukrajini. Najskromnija razina nepristranosti zabilježena je u Moldaviji, nevladine organizacije s velikim utjecajem na javnu agendu rijetko pribjegavaju osuđivanju vlade za neuspjele reforme, navodeći isti argument kao i EU – prisutnost ruskih hibridnih rizika.
Uvjeti EU-a vis-à-vis Ukrajine, Moldavije i Gruzije
Političke okolnosti u istočnoeuropskim zemljama kandidatkinjama su u neizvjesnoj situaciji i nipošto nisu dosegle točku nepovratnosti u pogledu europskih integracija. Međutim, EU šalje izrazito pozitivne poruke, odobravajući rad ukrajinske i moldavske vlade bez inzistiranja na rješavanju problematičnih područja. Izvješće EU o “paketu proširenja” mjeseca studeni 2023 izričito utvrdio da se pristupni pregovori s tim zemljama mogu održati tek nakon što se provedu navedeni uvjeti. Međutim, već tri mjeseca kasnije, u ožujku 2024., Europska komisija je naglasila da je postignut napredak, izbjegavajući precizirati stupanj ispunjenja zahtjeva nametnutih Ukrajini (4 uvjeta) i Moldaviji (3 uvjeta). Iako rezultati provedbe uvjeta od strane dviju država još nisu predstavljeni javnosti, Europska komisija već je izradila pregovarački okvir za Ukrajinu i Moldaviju. Sadrži tri komponente: (1) načela pregovora; (2) sadržaj pregovora, kao i (3) pregovarački postupak. Paralelno, obje zemlje istočne Europe moraju nastaviti s prenošenjem europske pravne stečevine. Istovremeno, stav EU prema Gruziji trenutno je rezerviraniji. Čak i da joj je priznala status zemlje kandidata, Bruxelles taj status i dalje uvjetuje ispunjavanjem 9 uvjeta gruzijske strane, što predstavlja dvostruki napor u odnosu na napore EU prema Ukrajini i Moldaviji. _Pročitajte cijeli članak i komentirajte na Contributors.ro
