U vrijeme kad je Nicholas Winton umro 2015. u zreloj dobi od 106 godina, bivši londonski burzovni mešetar i samoproglašeni “običan čovjek” bio je naširoko priznat zbog svojih izvanrednih djela – spašavanja 669 židovske djece od nacista, spašavajući ih od sigurne smrti.
No veći dio svog života Wintonovo spašavanje te djece iz Čehoslovačke uoči Drugog svjetskog rata, dovodeći ih na sigurno u Britaniju, bilo je nepoznato javnosti. Njegova priča dramatično je otkrivena u BBC-evoj emisiji “That’s Life!” 1988., koja ga je, na emocionalno iznenađenje, upoznala s nekima od ljudi koje je spasio. Lile su se suze i podigla galama oko ovog nezgrapnog čovjeka. Prozvali su ga “britanskim Schindlerom”, a kraljica Elizabeta II proglasila ga je vitezom 2003. godine.
Čak i ako niste znali da Anthony Hopkins glumi u “One Life”, jednostavnoj, ali još uvijek dirljivoj novoj drami temeljenoj na Wintonovoj priči, bilo bi vam oprošteno što ste to pretpostavili čim ste saznali da je Winton bio skroman i tih stariji čovjek, držeći mnogo za sebe. Hopkins može glumiti takav lik u snu.
No, ono u čemu je uistinu izvrstan je trenutak kada konačno dopusti da se zid oko njega sruši i pokaže ono što je osjećao cijelo vrijeme. Da, ovo se događa u “Jednom životu”, i da, vjerojatno ćete zajedno s njim brisati suze. Potrebno je neko vrijeme da dođe do emocionalne isplate, ali kada se jednom dogodi u zadnjem činu ovog filma, teško ćete zaboraviti Hopkinsovo lice.
Filmovi s temom holokausta ključni su, ali notorno škakljivi pothvati. Na nedjeljnoj dodjeli Oscara, film “Zanimljiva zona” Jonathana Glazera nagrađen je za iznimno inventivan pristup, koji ilustrira banalnost nacističkog zla u jezivom prikazu obiteljskog života zapovjednika Auschwitza ispred zida logora. “Jedan život”, djelotvorno režiran od strane Jamesa Hawesa, ima puno tradicionalniji pristup, pričajući svoju priču u flashbacku s dijalozima koji ponekad graniče s pretjeranim eksponiranjem, ali s lijepom glumačkom postavom i pričom koja traži da bude ispričana.
Hopkins je ključna uloga, ali Johnny Flynn, talentirani glumac-glazbenik, ima težak zadatak kanalizirati Hopkinsa kao mlađeg čovjeka (tvorci filma odlučili su prvo snimiti Hopkinsove scene, kako bi Flynn potom mogao izgraditi vezivno tkivo između njih dvoje , nešto što radi izvanredno.) A dvije verzije Wintona dijeli mnogo više od 50 godina. To je sam rat. Događaji s mlađim Wintonom zbili su se 1939., dok su nacisti marširali Europom, ali dvije godine prije nego što su počeli provoditi svoje takozvano Konačno rješenje, masovno ubijanje europskih Židova. Stariji Winton točno je znao što se dogodilo sa svom tom djecom koju nije mogao dovesti na sigurno, a to možete vidjeti u njegovim očima ovdje.
Starijeg Wintona prvi put susrećemo kod kuće u Maidenheadu, gradu u jugoistočnoj Engleskoj. 1987. je, a on zuri u izblijedjele fotografije djece iz rata. Dane provodi uključen u lokalni dobrotvorni rad. Čini se da se ne može riješiti nereda u svojoj radnoj sobi, unatoč molbama svoje žene, Grete (Lena Olin), koja mu govori: “Moraš odustati, za svoje dobro.” Još uvijek pokušava smisliti što učiniti s pohabanom kožnom aktovkom u kojoj se nalazi dragocjeni spomenar pun ratnih uspomena.
Vraćamo se u London 1939., kada 29-godišnji Nicky, kako ga zovu, koji je židovskog podrijetla, ali je odgojen kao kršćanin, odlučuje napustiti udoban dom u kojem živi sa svojom majkom Babi (Helena Bonham Carter ), otputovati u Prag. Njegov cilj je pomoći u rastućoj krizi uzrokovanoj priljevom izbjeglica iz regije Sudetenland koju je Njemačka upravo anektirala; on i drugi strahuju (točno) da će nacisti uskoro napasti i poslati židovske izbjeglice u logore.
U Pragu pronalazi očajne obitelji i izgladnjelu djecu, poput 12-godišnje djevojčice koja se brine o djetetu koje je izgubilo roditelje. “Moramo premjestiti djecu”, kaže svojim kolegama. Kažu da je zadatak previše zastrašujući. On je ustrajan, uvjeravajući lokalnog rabina da mu da popise djece kako bi započeo proces (“Stavljam njihove živote u tvoje ruke”, kaže mu rabin.) Po povratku u London, uz pomoć svoje živahne majke, kreće na brod u bijesnoj utrci s vremenom i vladinom birokracijom za dobivanje viza za djecu i podizanje svijesti u medijima. “Proces zahtijeva vrijeme”, kaže dužnosnik. “Nemamo vremena”, odgovara on.
Nekako uspijeva organizirati prijevoz, dočekati vlakove u Londonu, gdje se djeca povezuju s udomiteljskim obiteljima. (Najdirljivije scene u filmu, sve do emotivnog krešenda na kraju, su scene odlaska u Prag, s djecom koja se opraštaju od roditelja koji sigurno osjećaju da ih više nikada neće vidjeti).
Dok se film kreće između 1939. i 1987.-88., doznajemo da je Winton uspio izvući osam vlakova djece, ali ne i deveti, s 250 djece koja su vraćena natrag nakon što su nacisti izvršili invaziju, gubitak koji on drži zakopan unutra. Sve dok ne upozna istraživačicu holokausta koja je slučajno udana za novinskog magnata Roberta Maxwella.
Taj susret naposljetku dovodi do vrhunca u televizijskom studiju, koji je vjerno rekreirao Hawes, koji je zapravo nekoć radio upravo na toj BBC-jevoj emisiji. Scena je dvostruko dirljiva s obzirom na spoznaju da su neki od pozadinskih glumaca u studiju tog dana bili stvarni članovi obitelji onih koje je Winton spasio. “Nije bilo suhog oka na setu”, rekao je redatelj.
U to nije teško povjerovati.
Film “Jedan život”, izdanje Bleecker Streeta, dobio je ocjenu PG od strane Motion Picture Association “zbog tematskog materijala, pušenja i nešto jezika.” Trajanje: 110 minuta. Tri zvjezdice od četiri.
