Kontraprogramiranje u kinu je zanimljiva stvar. Kad se koncert predstavi, gledatelji filma još uvijek imaju mogućnosti. Jedna od scenskih adaptacija Hajdua Szabolcsa, Kálmán-nap, nastala je za besparicu. Posve je razumljivo, jer ako se netko izravno protivi raspodjeli državnog novca i miješenju povijesnog filma, kod Hajdu i njegovog filma nije riječ o velikim povijesnim gestama, već o potresnom učinku malih rečenica, riječi i pokreta. A karta se može zamijeniti i za protest, ako netko definitivno želi glasati za kino, onda je Dan Kálmána protestni glas. ()
Mađarska kina također pripremaju još tri filma. Jedna je francuska komedija s Catherine Deneuve, a druga je nova adaptacija Letećeg odreda Ericha Kästnera. Treći je, pak, horor film o ideji da je bolje ne uznemiravati mrtve, da oni koji su već u grobu tu i ostanu. Od njih ne želimo očekivati niti odgovore, niti pravdu, niti bilo kakvo zatvaranje, bolje da su svi pokopani, umrli desetljećima ili samo nekoliko minuta ranije. U međuvremenu, pokušava nas zadirkivati svakakvim starim fotografijama ljudi sa sumnjivim dlakama na licu, sugerirajući da su prije nekoliko stoljeća ovdje izazvali takvu pometnju da još uvijek trpimo posljedice. Ne bih ga nazvao povijesnim filmom, ali ne bih rekao ni da ne pokušava sve oslikati u prošlosti.
Osoba koja je najviše sranje je Iris (Freya Allan), koja naslijedi pub svog davno izgubljenog i tragično preminulog oca (Peter Mullan) – u kojoj točno zemlji, ne mogu reći, možda u Njemačkoj, možda u Engleskoj, ali industrijsko imanje koje se koristi kao ulaz u pub na temelju toga, to bi mogla biti čak i Kraljičina glava u Csepelu. Pivnica baš i nema gostiju, ali tim više ima ozbiljnu tajnu, a vjerojatno i veliki račun za režije jer se iznutra ponekad čini velikom poput palače. I vjetrovito je, jer mu je zid u podrumu otvoren i iz zida katkad ispuže užasno stvorenje.
Freya Allan – Izvor: ADS Service
Strašno stvorenje ima vreću na glavi, a ako slijedimo upute, može se transformirati u mrtvu osobu s kojom potom možemo razgovarati ili raditi što hoćemo. Ali samo na dvije minute, jer smrtonosno stvorenje s vrećastom glavom također radi po satu, nakon dvije minute kockice se okreću, tada horor počinje govoriti iskrivljenim glasom i bacati odabrane uvrede na osobu. glavu, možda čak i dočaravanje stroboskopskog svjetla.u divovsku jazbinu, koja se ismijava kao podrum. On je zvijezda Kraljičine glave, iako to postavlja nekoliko pitanja, poput zašto nije uvijek veliki red da se uđe u pub ili gdje su vlasti.
Iznad svega, Baghead je lekcija zašto bismo trebali pročitati svaki ugovor koji nam se gurne pod nos prije potpisa, a očito nije napisan Times New Romanom, već perom od prije nekoliko stoljeća. Iris to ne čita jer je studentica prljavog umjetničkog sveučilišta, ali pravo objašnjenje onoga što se događa u filmu dobivamo tek kada jedan od likova prizove duha razotkrivanja, koji nam detaljno, uz ilustracije, objašnjava koja je svrha svega ovo je objašnjenje. Pravo bi objašnjenje bilo da nema veze, redatelj Alberto Corredor je istu priču u svom istoimenom kratkom filmu, bez ikakvog objašnjenja, raspleo u desetak minuta.
U svakom slučaju, sam torboglavi horor bio bi prilično zabavan, dio rituala je da čudovište mora proždrijeti osobni predmet, a tek onda se može transformirati u tog konkretnog mrtvaca. Pred kraj i Baghead pojede nečiji pametni telefon, nažalost samo na vrlo sramotan način iza maske torbe, iako bih ja samo kliknuo na njega, jer takvo što definitivno nisam vidio. Horor se kreće dok zamišljam alternativni teatar kretanja, njegova odjeća je prljava, njegove geste su teatralne, i ima lošu naviku ponekad viknuti u kameru nakon dvije minute, u ekstremnom horor modu.
Prema Bagheadu, stvorenje bi bilo metafora tuge koja nas muči u podrumu dok nas ne proždere, no film je predalek da bismo ozbiljno shvatili horor dulje od minute, koji grgolji i jede nakit , sjedi na stolici krckajući kostima, a onda, kao u nekom osnovnoškolskom mađioničarskom triku, kad skine masku, ispod je nešto staro poznato.
A zbog osnovne ideje kratkog filma, ovo stvorenje nikada ne može izaći ni iz podruma, zbog čega i odatle rijetko izlazimo. Postoji granica koliko podrum može biti zanimljiv u horor filmu. Ne možemo se u potpunosti pomiriti ni s odlukama i motivacijama likova, mladić (Jeremy Irvine) izostavljen iz srednje trećine filma ostaje nedokučiva misterija, a za Baghein neočekivano pesimističan završetak zapetljaju se Corredor i njegova dva scenarista kako funkcionira njihov vlastiti film. Suština je nikako.
Baghead je u kinima od 14. ožujka.
