Migranti i moćnici: glavobolja EU-a za sjevernu Afriku

Dobrodošao natrag. Ako je nedjelja, mora biti Egipat. U najnovijem nastojanju EU-a da suzbije neregularne migracije iz sjeverne Afrike, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen sutra će biti u Kairu s tri premijera (iz Belgije, Grčke i Italije) i obećanjem paketa pomoći vrijednog više milijardi eura. Ja sam na .

Mediteransko razjedinjenje

Navodno, , i slični planovi za Tunis i Mauritaniju služe široj svrsi promicanja političke i gospodarske stabilnosti u regiji za koju se EU borila osmisliti uvjerljiv politički okvir najmanje 30 godina.

Koliko se čitatelja sjeća , koji je započeo 1995.? Ili , lansiran 2008.?

Najnoviji planovi EU-a postavljaju još jedan sloj politike na ono što je već kompliciran niz sjevernoafričkih inicijativa, koje je pokrenuo ili sam blok od 27 zemalja ili države članice poput Francuske, Njemačke i Španjolske.

Zastupnici Europskog parlamenta koji su stručni za sjevernoafrička pitanja ovaj su tjedan govorili o spremnosti Komisije da dodijeli milijarde eura toj regiji. Mounir Satouri, francuski europarlamentarac, rekao je:

Čini se da financiramo diktatore diljem regije. A to nije Europa kakvu želimo vidjeti. To nije mjesto koje bi EU trebala zauzimati u svijetu.

Migracijska politika

Svaka procjena politike EU-a prema sjevernoj Africi mora započeti priznanjem da su problematična pitanja migracija, legalnih i ilegalnih, njihova srž.

Ove kontroverze preoblikuju nacionalne političke krajolike diljem Europe, povećavajući potporu tvrdodesničarskim strankama i potičući tradicionalne stranke desnog centra da preuzmu dio retorike i politike tvrde desnice. Izbori za Europski parlament koji će se održati od 6. do 9. lipnja.

Tvrdodesničarske i konzervativne nacionalističke stranke općenito preziru EU. Ipak, kako je prošle godine rekao mađarski premijer Viktor Orbán.

Za glavne europske političare, hvatanje u koštac s neregularnom migracijom stoga je prioritet iz dva razloga: da stabiliziraju domaću politiku u vlastitim zemljama i da spriječe izborne dobitke ekstremne desnice koji bi mogli poremetiti ili čak paralizirati šire kreiranje politike EU-a.

Od ‘wir schaffen das’ do ‘wir schaffen das nicht’

Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel izrekla je najupečatljivije riječi na temu migracija. Govoreći u kolovozu 2015. dok su stotine tisuća izbjeglica i migranata stizale u Europu, uglavnom iz zemalja razorenih sukobima kao što su Sirija, Afganistan i Irak, rekao je: “Wir schaffen das” (“mi to možemo riješiti”).

Njemačka je doista prednjačila u suočavanju s tom krizom. Ali lekcija koju su gotovo svi europski čelnici izvukli iz toga bila je – .

Koliko su postigli taj cilj? Prema Frontexu, agenciji EU-a za kontrolu granica, prošle godine bilo je u Europi, što je najveći broj od 2016. U prva dva mjeseca ove godine, otprilike jednako kao u istom razdoblju 2023. godine.

Međutim, Europska komisija stavlja stvari u perspektivu:

Dok je neregularna migracija često u središtu pozornosti, stvarnost je da neregularni ulasci čine mali dio migracija u EU.

Komisija procjenjuje da je 2,25 milijuna ljudi emigriralo u EU 2021., a 1,12 milijuna je emigriralo, što neto imigraciju iznosi oko 1,14 milijuna. Brojke za legalnu imigraciju znatno su veće od procjena Frontexa za 2021.

Europa želi legalne migrante

Velik dio legalnog useljavanja potiče nedostatak radne snage u gospodarstvima EU-a i vladini programi usmjereni na privlačenje inozemnih radnika, kao što sam naveo u .

Naravno, ništa od ovoga ne umanjuje političku osjetljivost neregularnih migracija. S jedne strane, za EU je neugodno što je Mediteran prošle godine i dalje bio najsmrtonosnija svjetska ruta za migrante, s najmanje 3.129 smrtnih slučajeva i nestanaka od ukupno najmanje 8.565 u svijetu, prema Međunarodnoj organizaciji za migracije.

S druge strane, neregularni dolasci i dalje su na dovoljno visokim razinama da potaknu polemike oko toga imaju li ikakve promjene napori EU-a da osigura svoje granice, suzbije trgovinu ljudima i uhvati se u koštac s temeljnim uzrocima migracijskih pritisaka.

Migracijski trendovi u Africi

Čimbenici koji pokreću afričku migraciju kreću se od rasta stanovništva i siromaštva do sukoba koji su, prema Afričkom centru za strateške studije, .

Tu su i klimatske promjene za koje ACSS predviđa da će do sredine stoljeća činiti do 10 posto svih afričkih prekograničnih migracija. U grafikonu u nastavku, koji je dostavio ACSS, vidimo da su prirodne katastrofe izazvale nagli porast raseljavanja Afrikanaca 2022.

Prekogranična migracija događa se prvenstveno unutar Afrike, uključujući i ispod Sahare. Ali ako ponovno pogledamo Frontexove najnovije podatke, vidimo da glavne afričke nacionalnosti koje neregularno ulaze u Europu uključuju Alžirce, Egipćane, Mauritance, Marokance i Tunižane.

Drugim riječima, dok je subsaharska migracija kroz sjevernu Afriku u Europu problem, sjevernoafrička nezakonita migracija izazov je za EU sama po sebi. Ovo objašnjava nedavne programe financijske pomoći EU-a za Egipat, Tunis i .

Smrt idealizma arapskog proljeća

Politike EU-a prema sjevernoj Africi uvelike su se promijenile — neki bi rekli, cik-cak — u posljednjih 15 godina. Do 2010. europski su čelnici odlučili ne ljuljati čamac s regionalnim diktatorima i moćnicima kao što su egipatski Hosni Mubarak i .

Anthony Dworkin, viši politički suradnik pri Europskom vijeću za vanjske odnose, :

Nakon prodemokratskih pobuna 2011. diljem arapskog svijeta, EU i njegove države članice udružile su se oko politike podupiranja reformi i podupiranja tranzicije.

No nakon 2015., val migracija i rastuća zabrinutost zbog terorizma – oba pitanja koja su imala jaku ulogu u europskoj unutarnjoj politici – doveli su do više transakcijskog pristupa.

Nedavno su rat u Ukrajini i potreba za borbom protiv klimatskih promjena potaknuli Europljane da se usredotoče i na opskrbu plinom i na obnovljivu energiju.

Pogrešno tumačenje Tunisa

Tunis je postao posebna glavobolja za EU. Nekada smatran najsjajnijom demokratskom nadom Arapskog proljeća, pretvorio se u neugodnog partnera za EU, :

Od srpnja 2021., kada je predsjednik Kais Saied koncentrirao vlast u svojim rukama, Tunis je zauzeo autokratski zaokret usred sve veće ekonomske krize. Saied je svoje napore da izgradi autoritarni sustav popratio oštrom nacionalističkom retorikom koja je izazvala napade na podsaharske migrante.

Učinivši kontrolu migracija središnjim dijelom svoje politike prema Tunisu, i zahvaljujući režimu unatoč mješovitim rezultatima, EU je otkrila da radi sa Saiedom jednako kao što je surađivala s diktaturom prije Arapskog proljeća.

Opći cilj je stabilnost u Tunisu, ali Judy Dempsey, urednica bloga Carnegie Europe Strategic Europe, :

Takva vrsta stabilnosti rađa vlastitu nestabilnost. To je bila jedna od glavnih značajki Arapskog proljeća.

Kome se sviđa talijanski Matteijev plan?

Ne dolaze sve europske afričke politike iz Bruxellesa. Primjer je talijanski, nazvan po Enricu Matteiju, industrijalcu i javnom upravitelju koji je dominirao talijanskom energetskom politikom 1950-ih.

Oko 25 afričkih šefova država i vlada pojavilo se u Rimu u siječnju na predstavljanju plana, vodeće vanjskopolitičke inicijative desničarske vlade Giorgie Meloni. Ona je to opisala, uključujući političku, diplomatsku i gospodarsku suradnju i potpomognutu s 5,5 milijardi eura u kreditima, bespovratnim sredstvima i jamstvima.

Međutim, neki afrički čelnici nisu bili uvjereni. Na summitu u Rimu Moussa Faki, bivši čadski premijer koji sada predstavlja Afričku uniju, održao je govor u kojem je Matteijev plan opisao kao nešto “o čemu bismo voljeli da nas se konzultira”.

U komentaru za Istituto Affari Internazionali, Filippo Simonelli, Maria Luisa Fantappié i Leo Goretti upozoravaju da bi Matteijev plan mogao donijeti kratkoročni napredak u suzbijanju neregularnih migracija, ali čini se da se on dogovara između europskih i afričkih čelnika:

Budući da održavaju patrimonijalni sustav usmjeren na osobnost, ubrzavaju krizu reprezentacije nauštrb civilnog društva i pojačavaju unutarelitna natjecanja koja vode vojnim udarima, takvi dogovori i odnosi mogu biti dobar recept za nestabilnost na duge staze.

To je pronicljivo promatranje. U svom očajništvu da zauzdaju neregularne migracije, čelnici EU-a koriste metode diplomacije i financijskih poticaja koji riskiraju potkopavanje vlastitih ciljeva.

Više o ovoj temi

Tehnološki poticajni i privlačeći čimbenici bilateralne migracije — autori Mahdi Ghodsi, Michael Landesmann i Antea Barišić za Bečki institut za međunarodne ekonomske studije

Tonyjev izbor tjedna

• Porast postavlja pitanje radi li se o najnovijem divu društvenih medija ili, što je zlokobnije, o novom “dark webu”, izvještava iz Dubaija Hannah Murphy iz FT-a

• Pokušaji Rusije da dominira Crnim morem imaju negativan učinak na politički i sigurnosni ekosustav Zapada, pišu Galip Dalay i Natalie Sabanadze za Chatham House, Kraljevski institut za međunarodne poslove sa sjedištem u Londonu.