Svoja brojna odličja nose s ponosom, ali bez pretvaranja da su heroji. Donald, Ken i Henry, u dobi od gotovo 100 godina, među posljednjim su preživjelim britanskim veteranima koji su sudjelovali u savezničkom iskrcavanju u Normandiji u lipnju 1944., navodi AFP.
Dan Europe, savezničke trupe ulaze u NormandijuFoto: Paul Reynolds/ Profimedia Images
Smatraju da je jako važno nastaviti svjedočiti i pričati priču o ratu mlađim generacijama.
U razgovoru za AFP u Londonu uoči 80. godišnjice iskrcavanja u Normandiji na francuskim plažama, njihova sjećanja na vojnu operaciju koja je pomogla porazu Njemačke u Drugom svjetskom ratu još uvijek su živa.
Ken Hay (98) kročio je nogom na plažu Juno u Courseulles-sur-Meru nekoliko dana nakon 6. lipnja i prvih valova vojnika.
“Trebao sam se bojati, ali mislim da nisam. Nisam heroj i ne pokušavam se predstavljati kao heroj, ali to je bio dio avanture” biti u vojsci, prisjeća se.
Zarobljen i poslan na prinudni rad
Sa zadatkom da napreduje do osmatračnice u unutrašnjosti, njegovu jedinicu napali su njemački vojnici i on je zarobljen zajedno s još četiri člana svoje pukovnije.
Prevezen vlakom u Poljsku s desecima drugih zatvorenika, poslan je na rad u rudnik ugljena. Ali dolazak ruskih trupa natjerao je Nijemce da evakuiraju zarobljeničke logore i vrate se dalje na zapad, prisiljavajući ih da pješače stotine kilometara.
Kena Haya konačno su oslobodili Amerikanci i odveli kući “dva dana prije Dana pobjede”, 8. svibnja 1945., na dan njemačke predaje.
“Pola uzbuđen, pola neodlučan”
Henry Rice, također 98, bio je zadužen za komunikacije na brodu HMS Eastway, zadužen za opskrbu vojnika na plažama Normandije.
Kada su ga poslali u Francusku, sjeća se da je bio “napola uzbuđen, napola neodlučan”. “Za mladog čovjeka, to je bilo tako ogromno, (bilo je) toliko brodova.” No oči mu se magle pri sjećanju na tisuće ubijenih na francuskim plažama, uključujući gotovo 1500 Britanaca prvog dana.
“Slika koju imam u mislima o ljudima u vodi… ne volim razmišljati o tome”, kaže.
“Pred licem opasnosti”
Nakon sudjelovanja u iskrcavanju u Normandiji, Henry Rice služio je na Mediteranu i u Aziji sve do japanske predaje koja je označila kraj svjetskog sukoba. “Osjećam se sretnim” što sam se vratio živ, kaže.
“U usporedbi s ostalim veteranima, posebice vojnicima koji su se iskrcali i preživjeli, osjećam se malim. Ponosan sam na njih”, dodaje.
Iako je izbjegao nekoliko neprijateljskih torpeda, “nikad se nisam suočio s opasnošću poput njih”, kaže.
“Žalosno je vidjeti grobove” na vojnim grobljima
Donald Howkins, 103, iskrcao se dva dana nakon Dana D s 90. pukovnijom Middlesex. Sjeća se svog straha: “u barki se sve micalo, more je bilo jako valovito (…) Ali kad smo došli do tržnice, sve je bilo u redu.”
“Napravili smo što smo morali, a vrijeme je brzo prošlo”, dodaje.
Upitan kako se osjeća uoči 80. obljetnice manifestacije, na kojoj se očekuju brojni šefovi država, šaljivo je odgovorio: “Puno prestar!”
Već je prisustvovao nekoliko komemoracija, ali neće putovati u Normandiju 6. lipnja jer je putovanje postalo preteško i sada koristi invalidska kolica.
Ken, pak, nije želio propustiti događaj, iako očekuje “pomiješane” osjećaje. “Tužno je vidjeti grobove” na vojnim grobljima, ali je “lijepo” dijeliti “dobru atmosferu” s Francuzima, posebno djecom, čije znanje o Drugom svjetskom ratu hvali da se uči u školama.
Kao i njegovi suborci s fronta, smatra da je jako važno nastaviti svjedočiti, pričati priču o ratu, posebice mladim generacijama.
“Mogao bih ih upozoriti na opasnosti rata, ali radije bih rekao šefovima država: ‘stop’”, priznaje Henry. A oči mu se pune suzama dok se prisjeća “ratova” i “užasnih” sukoba koji su od tada obilježili svijet.
