Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Dobra vijest s kojom će se suočiti sljedeća vlada Ujedinjenog Kraljevstva je da će se ekonomski rezultati teško pogoršati. Loša vijest je da će biti teško učiniti ga puno boljim. Mudra oklada mora biti na nastavak sporog rasta. No, u zemlji sa sve starijim stanovništvom, otporom još višim porezima, snažnom željom za većom javnom potrošnjom, već visokim javnim dugom i čvrsto ograničenom fiskalnom pozicijom, politički plodovi kontinuirane stagnacije mogli bi biti gorki. Dakle, što se može učiniti da se izbjegne ova zamka?
, laburistički kancelar u sjeni državne blagajne, bio je pokušaj odgovora na to. Nije to bilo loše u danim okolnostima. Ali okolnosti su sumorne. Godine 1997. nova laburistička vlada, koju je vodio Tony Blair, uživala je u luksuzu brzog gospodarskog rasta: prema podacima MMF-a, on je u prosjeku iznosio 3,4 posto godišnje od 1997. do uključivo 2001. godine. Gordon Brown, njegov kancelar, imao je rog izobilja za podijeliti.
Reeves, ako doista postane kancelarka, neće. Njezin bi zadatak bio daleko teži. Također bi bilo odgovarajuće važnije. Novi laburisti morali su izbjeći zabrljati stvari. Danas bi nova vlada morala provesti transformaciju. Kao što sam primijetio u nedavnom proračunu Jeremyja Hunta, da se gospodarski rast nastavio svojim trendom od 1955. do 2008., BDP po glavi stanovnika sada bi bio 39 posto veći. UK nije jedina zemlja s visokim dohotkom koja je zapala u stagnaciju. Ali njegov je pad bio među najstrmijim.
Predavanje počinje, s pravom, prepoznavanjem prioriteta okončanja stagnacije. To, tvrdi, zahtijeva novi model upravljanja vođen s tri imperativa: stabilnost; “poticanje ulaganja kroz partnerstvo s poduzećima”; i reforme koje će otključati produktivnost. Njezina velika tema ovdje, oko koje bismo se trebali složiti, jest da bi bez šireg rasta i sama demokracija mogla biti u opasnosti.
Iza njezine analize krije se svijest o neuspjesima prošlosti i izazovima budućnosti: promjena geopolitike; nove tehnologije, posebice umjetna inteligencija; i klimatska kriza. Iz toga zaključuje da je “globalizacija, kakvu smo nekad poznavali, mrtva”. Njezin odgovor je vjera u aktivnu vladu. Ona citira “modernu ekonomiju ponude” Janet Yellen. Ali njezina vlastita etiketa je odvratni neologizam, “securonomics”, koji “ne unapređuje veliku državu, već pametnu i stratešku državu”.
Dakle, kako bi sve ovo moglo funkcionirati? Što se tiče stabilnosti, Reeves namjerava zadržati mandat Banke Engleske i ojačati mandat Ureda za proračunsku odgovornost. Razumno, ona se želi usredotočiti na punu bilancu javnog sektora dok cilja na trenutnu, a ne na cjelokupnu fiskalnu bilancu. To bi trebalo smanjiti tendenciju smanjenja ulaganja kad god se pojave fiskalne poteškoće. No ona ustraje pri glupom pravilu da će dug pasti kao udio u BDP-u, ali u petoj godini prognoze.
O ulaganju, Reeves navodi da se “suprotno glasovima sirena s lijeve i desne strane, predanost rastu ne mjeri veličinom deficita koji ste spremni pokrenuti.” Drugim riječima, javna ulaganja bila bi čvrsto ograničena. Postojao bi i niz novih institucija — novo Britansko vijeće za infrastrukturu, oživljeno Vijeće za industrijsku strategiju, a i Velika britanska energija. Nažalost, uvjeren sam da bi ih Ministarstvo financija sve zadavilo. Ali ona ima razumne ideje za konsolidaciju fragmentiranog definiranog doprinosa UK-a
Konačno, o reformi, ona s pravom naglašava potrebu rješavanja okoštalog sustava planiranja u zemlji. Da se laburisti pozabave time, nešto bi se bitno promijenilo. Ona također naglašava potrebu za postizanjem rasta u cijeloj zemlji. Zaista nije ni ekonomski izvedivo ni politički prihvatljivo da se rast ograniči na London i jugoistočni dio zemlje. Kao što se također tvrdi u nedavno objavljenom dokumentu, “Politika rasta za uklanjanje regionalnih podjela u Britaniji: što treba učiniti”, značajna decentralizacija vlade je potrebna da bi se to postiglo. Reeves također tvrdi, kontroverzno, da “veća sigurnost na poslu, bolja plaća i veća autonomija na radnom mjestu imaju značajne ekonomske koristi”. Ovo izgleda kao najizrazitiji “laburistički” dio manifesta.
Ne vidim razloga zašto bi njezini planovi pogoršali stvari. Ali također vidim malo razloga zašto bi ih, s obzirom na sva ograničenja, učinili mnogo boljim. Štoviše, pritiske za povećanjem potrošnje i poreza bit će teško obuzdati. Kako bi se laburisti pokušali nositi s ovim izazovom?
Ipak, najveće je pitanje mogu li radikalnije reforme dati bolje rezultate. Vratit ću se ovome uskoro.
Slijedite Martina Wolfa i dalje
