Mladi prijatelji Mihail Sebastian i Mircea Eliade otkrili su gotovo u isto vrijeme, ranih 1930-ih i “na udaljenosti dva kontinenta” (Eliade je bio u Indiji, a Sebastian u Francuskoj), dnevnik koji ih je odmah osvojio i ostao jedan od njihova očitavanja glave. Napisao ju je engleski prirodoslovac koji je u njihovoj dobi bio pogođen ozbiljnom degenerativnom bolešću, ali je neobično snažno i lucidno zabilježio svoju borbu sa smrću. Bio je naslovljen Dnevnik jednog razočaranog čovjeka a potpisao ga je jedan WNP Barbellion.
Tatiana NiculescuFoto: Osobna arhiva
U recenziji, Sebastian je preporučio knjigu rumunjskoj javnosti kao “jednu od najbolnijih i najdubljih knjiga ikad napisanih”, rekavši da ju je slučajno pronašao u knjižari i kupio “iz hira, srećom”. Bilo bi to, također je rekao, uznemirujuće čitanje “tragične, sumorne, muževne ljepote, obasjane velikim unutarnjim plamenom”. Drugom prilikom, uzbuđen zbog volumena dvorište Eliadeov će to usporediti s Barbellionovim dnevnikom.
Sebastian se, međutim, žalio da je njegova pohvala vjerojatno osvojila Barbellion 1, 3, najviše 5 čitatelja. Način na koji se kaže da bi svatko trebao pročitati Barbellion. Mnogi mladi intelektualci briljantne međuratne generacije iz nedavne velikorumunjske toga doba našli bi se u dnevniku-oporuci Engleza svoga doba, žednog života i afirmacije: „Osjećam želju da gorim svim strastima, da pulsirati pun života i intenzivne aktivnosti srca i mišića – živjeti veličanstveno – s neutoljivom žeđu da sve osuši, da do dna popijem svaku radost i svaku tugu, da vidim svoj život kako vrelo iskri”, napisao je Barbellion.
Otvaranjem knjige po prvi put, Sebastian i Eliade će odmah saznati da je Barbellion bio pseudonim katastrofe i neuspjeha, koji je odabrao Bruce Frederick Cummings, mladi Viktorijanac zaljubljen u raskoš života i prirode, koji se nadao postati veliki znanstvenik i stručnjak za prirodopis. Mučen bolešću od tinejdžerskih godina, otkrio je da inicijali WNP dodani imenu Barbellion, što znači Wilhelm Nero Pilat, najbolje izražavaju njegovu sudbinu. Wilhelm je bio aluzija na neugodnu mišićnu distrofiju lijeve ruke njemačkog cara – Barbellion će i sam iskusiti bolne nedostatke šake i stopala -; Neron je evocirao malodušnog rimskog cara – kako se mladić, znatiželjan o svemu u životu, ponekad vidio u zrcalu samorazotkrivanja u svom dnevniku -; i Pilat je osudio Isusa na smrt, – a isto je učinio i Barbellion, postavši agnostik.
S druge strane, premda pun humora i autoironije, dnevnik se čini, posebno čitan sada, oko Uskrsa, kronikom kršćanskog iskustva o nezasluženoj patnji i uskrsnuću zapisom o nevinom mučenom ne od rimskih vojnika u barbarskom dobu, ali nemilosrdnom bolešću u još barbarskom dobu, Prvom svjetskom ratu. Muka, a zatim i pobjeda duha nad maceracijom tijela ponavlja mu se periodički, godinama, prelazeći ga “od najniže razine razočaranja do zenita nade i obrnuto”.
Autor ovih redaka duboko prezire licemjerje i samodostatnost kršćanina koji vjeruje da se licemjerno iskazujući svoju pobožnost odužuje Bogu. Štoviše, Barbellionova borba s nesigurnošću vlastite egzistencije, s boli i opustošenošću duše lekcija je o hrabrosti suočavanja sa smrću. Vrlo je moguće da je pseudonim Barbellion izvedenica od uteg – šipka koja drži utege s utegom. Taj visoki, aristokratski nastrojeni, krhki mladić, spreman da se slomi na svakom koraku (osjeća se kao “krpa raspletenog veza”), bio je, sam po sebi, dizač utega duha.
Tragajući u sebi, svoju lucidnost koristi kao laboratorijski mikroskop kojim, ispitujući uzorke života, ispituje svoje misli, emocije i muke. Gledajući sebe izvana, kao da je netko drugi, on vlastito dramatizira svoja iskustva, poput vještog redatelja, botaničarskom pažnjom za detalje i najsuptilnijim naborima misli. “Sjedim dan za danom u kazalištu vlastitog života”, piše on. Nije ni čudo što Mihail Sebastian vibrira svojim promatračkim duhom i opisima. I sam će u svom dnevniku vježbati nemilosrdnu introspekciju, razornu samoironiju, razoružavajuću poniznost.
Barbellion na jednom mjestu primjećuje kako se čini da je opsjednut trostrukom osobnošću koju čine ugledan mladić, slobodoumni komentator i kritičar te pravo, ali nepoznato Ja. I zaključuje zapažanje u iznenađeno-zabavljenom ključu: “Kako je čudno da sva trojica žive u dobrim odnosima u istom skloništu! Sebastian je u ovim stihovima mogao prepoznati vlastite maske.
S 24 godine, razočarani prirodoslovac naručio je natpis za kutiju u kojoj je držao svoj dnevnik započet prije gotovo 10 godina. U nekoliko redaka otisnutih na metalnoj pločici obećao je nagradu onome tko u slučaju opasnosti ili požara spasi njegovo blago od uništenja. U ovom lijesu, kako je nazvao svoju dragocjenu kutiju, sakrio je sebe, duh i čudo života jačeg od fizičkog propadanja i kolapsa. Ako se stvarnost zaustavila na natpisu, zamišljena arhitektura inscenacije otišla je dalje: Barbellion je smatrao da natpis nije dovoljan i da bi na njegovom zidu trebala biti naslikana i ruka koja pokazuje na kutiju, a zatim, da treba angažirati vatrogasca da danju i noću čuva svoju vatrogasnu kuću… Bio je svjestan da je njegovo jedino djelo, dnevnik, bio i jedini pokušaj – i to neizvjestan – života, nakon odlaska sa životne pozornice. Kasniji veliki uspjeh časopisa doista bi ga projicirao u drugu dimenziju zagrobnog života u svijesti generacija mladih ljudi širom svijeta. –Pročitajte ostatak članka na Contributors.ro
