SAN FRANCISO — Gerald Levin, koji je vodio Time Warner Media u katastrofalno spajanje 182 milijarde dolara vrijedno internetskog pružatelja usluga America Online, preminuo je u srijedu u 84. godini, prema medijskim izvješćima.
Levinu je dijagnosticirana Parkinsonova bolest, iako uzrok njegove smrti nije odmah prijavljen. Unuk bivšeg izvršnog direktora, Jake Maia Arlow, potvrdio je njegovu smrt za New York Times i Washington Post, ali nije odgovorio na zahtjev za potvrdu od Associated Pressa.
Levin se pridružio Timeu ranih 1970-ih kada je tvrtka tek počela preusmjeravati fokus s tiskanih časopisa na kabelsku televiziju. Odvjetnik koji je postao idealist i koji je proveo nekoliko godina radeći za međunarodnu razvojnu tvrtku u Kolumbiji i Teheranu, Levin se našao očaran transformativnim potencijalom poslovanja, posebice kabelske televizije, prema “Fools Rush In” iz 2004. knjiga novinarke Nine Munk.
Levin je jednom čak povukao ekvivalent između svoje nove strasti i svog prijašnjeg rada na razvoju, prema knjizi, rekavši da “postoji vrlo mala razlika između vode, struje i televizije.” Ta ga je perspektiva dovela 1972. do pozicije potpredsjednika programa u Timeovoj novonastaloj kabelskoj mreži, Home Box Office, koja će kasnije biti poznata jednostavno kao HBO.
U roku od dvije godine, Levin, tadašnji predsjednik HBO-a, uspio je uvjeriti Time brassa da uloži tada golemu svotu od 7,5 milijuna dolara za distribuciju HBO-ova signala putem satelita, negirajući potrebu za još skupljim ulaganjima u polaganje kabela ili izgradnju mikrovalnih mreža diljem SAD-a. U rujnu 1975. ta je veza postala aktivna, što je omogućilo tvrtki da emitira dugo iščekivani boksački meč između Muhammada Alija i Joea Fraziera — poznat kao “The Thrilla in Manila” — uživo za pretplatnike HBO-a.
Unutar tvrtke, Levin je ubrzo postao poznat kao “stalni genij”, prema Munkovoj knjizi. Do 1980. vodio je Timeovu video grupu i čekao svoje vrijeme. Godine 1987. bio je glavni pregovarač za veliko spajanje Timea i hollywoodskog studija Warner Bros., a nedugo nakon toga bio je izvršni direktor zadužen za obranu neprijateljske ponude drugog studija. U konačnici je uspio dogovorivši 14,9 milijardi dolara vrijednu kupnju Warnera u gotovini 1990. godine, što je spojenu tvrtku opteretilo dugovima.
Levinu su trebale još dvije godine da preuzme titulu izvršnog direktora u Time Warneru i još četiri godine odbijanja dodatnih ponuda i upravljanja internim svađama kako bi došao do svoje sljedeće velike ideje. Bila je to takozvana “informacijska superautocesta”, koju je Levin nazvao Full Service Network. Bila je to rana koncepcija uvijek uključene, interaktivne mreže za zabavu i komunikaciju koju je tvrtka promicala, ali se nikada nije približila stvarnoj izgradnji. U međuvremenu su dionice Time Warnera oslabile.
Levin i njegovi poručnici uspjeli su potpuno previdjeti internet, koji je na kraju uspio donijeti potpunu interaktivnost u domove, tvrtke – i telefone – diljem svijeta. To u početku, naravno, nije bilo očito. Tek sredinom 1997. godine, kada je suosnivač Microsofta Bill Gates uložio 1 milijardu dolara u kabelsku tvrtku Comcast kako bi pogurao svoje planove za pružanje internetskih usluga, investitori su počeli shvaćati vrijednost kabelskih mreža kao pružatelja internetskih usluga.
Otprilike u isto vrijeme kada je AOL, jedan od ranih pionira online društvenih usluga, tražio način da iskoristi svoje zalihe prenapuhane internetom za stjecanje konkretne imovine. Izvršni direktor Steve Case bacio je oko na Time Warner, računajući da bi njegova opipljiva imovina za zabavu i kabelska mreža bili dobri. Kad je konačno dobio Levina telefonom, Case ne samo da je predložio spajanje, već je rekao Levinu da bi izvršni direktor Time Warnera trebao biti izvršni direktor kombinirane tvrtke.
Levina to nije zanimalo. Na papiru je AOL vrijedio otprilike dvostruko više od Time Warnera, ali Levinu se činio precijenjenim zahvaljujući histeriji vezanoj uz internet. Ali pristao je naći se sa Caseom na večeri, samo da popričamo. Njih dvoje su se pogodili i te večeri, 1. studenog 1999., muškarci su se u biti složili s “spojom jednakih”.
Dvije su se strane svađale oko toga koliki će dio kombinirane kompanije svaka kontrolirati, a AOL je inzistirao na držanju većine zahvaljujući cijeni dionice koja je samo rasla. Konačno, u ranim jutarnjim satima 7. siječnja 2000., Time Warner je pristao prihvatiti podjelu 45-55, pri čemu je AOL držao veći udio. Tri dana kasnije, Wall Street Journal objavio je vijest o ugovoru vrijednom 182 milijarde dolara koji je na čekanju, a kompanije su kasnije tog jutra objavile službenu objavu.
Postizanje tog dogovora, koliko god se teško izborilo, pokazalo se lakim dijelom. Čak i tijekom pregovora, Levinovi ljudi smatrali su svoje kolege iz AOL-a drskima i bahatima, dok su AOL-ovi ljudi mislili da su izvršni direktori Time Warnera naporni, naporni i nesposobni u potpunosti shvatiti vrijednost interneta. Ti loši osjećaji nisu se smanjili tijekom vremena, osobito nakon što su dionice AOL-a pale tijekom ispuhavanja dot-com balona.
Levin je izdržao koliko je mogao, ali je došao do prijelomne točke u jesen 2001. kada je počeo istraživati akviziciju AT-aiT-ov kabelski sustav bez savjetovanja s Caseom, koji je bio bijesan kad je saznao za to. Ubrzo nakon Dana zahvalnosti, Case je Levinu dao ultimatum: Podnesite ostavku ili će vas upravni odbor otpustiti. Levin, vjerujući da je pretučen, iznenada je najavio da će sljedećeg svibnja otići u prijevremenu mirovinu.
U 2002. godini tvrtka je zabilježila gubitak od 98,7 milijardi dolara, što je korporativni rekord. Time Warner je 2003. izbacio “AOL” iz svog imena, a 2009. odvojio je AOL kao zasebnu tvrtku, poništavajući spajanje u koje je Levin uložio toliko truda.
