“Ako nemamo natjecateljski sport, nemamo ni konje“, kaže veterinarka specijalizirana za konje Liisa Harmo.
– Bismo li doista bili spremni da ne bude konja? pita redom međunarodni sudac za dresuru Marija Kolijander.
Nedavne kontroverze vezane uz jahanje pokrenule su pitanje je li etično koristiti konje za natjecateljske sportove.
Posebice je dresura došla do izražaja jer je, među ostalim, danska osvajačica olimpijske medalje autora Andreasa Helgstranda u staji za prodaju i obuku otkriveno je zlostavljanje konja. Helgstrand je jedan od najvažnijih svjetskih prodavača dresurnih konja.
Može li konj biti zdrav ako se koristi za natjecateljske sportove?
Colliander, kao zamjenik suca za dresuru na Olimpijskim igrama u Parizu, započeo bi razmišljanje o tome kakva je konj životinja.
„Konj se želi pomaknuti. Nije kućni ljubimac, pas kojeg se može maziti. Ne možete samo držati konja da ga mazite u štali”, kaže on.
Međunarodni razina grand prix školski jahač Stella Hagelstam ističe da je konj razigrana, energična i atletska životinja. Želi obavljati zadatke i za njih dobivati nagrade, poput pasa u agilityju.
“GP pokreti su prirodni za konje. Rade ih već u Varsani sami na pašnjaku. S pravom nagradom i dosljednim treningom, konj se može naučiti da pravi pokrete na zahtjev jahača. Konji su vidno sretni kada dobiju nagrade za zadatke. Ne radi se o nikakvim cirkuskim trikovima“, naglašava Hagelstam.
Veterinarka Liisa Harmo radi kao predsjednica grupe za socijalnu skrb Udruge jahača.
Zadatak grupe je proizvesti istražene informacije o konjima i dobrobiti konja. Prema njegovim riječima, život trkaćeg konja u Finskoj ne razlikuje se mnogo od života drugih konja.
Za trkaće konje zaduženi su stručni ljudi, pa se primjerice pažljivo razmišljalo o tjelovježbi i hranidbi konja.
“Veći problem dobrobiti je to što je toliko mnogo hobi konja u Finskoj van forme i debelo i ne vježbaju dovoljno”, kaže Harmo.
Također Colliander izjavljuje da bi ga više brinuli konji koji stoje do koljena u blatnim oborima čiji se mozak ne aktivira dovoljno nego trkaći konji.
“Konji koje vidim na međunarodnim natjecanjima su sjajni i fizički spremni.”
Liisa Harmo naglašava da je konj odbjegla životinja koja se kreće u krdu, stalno jede i kreće se.
“U današnjem svijetu to je teško provesti, ali treba ga promovirati što je više moguće.”
Trkaći konj trebao bi moći izaći kod kuće s drugim konjima. Neki od trkaćih konja ne usuđuju se svog vrijednog konja staviti u društvo drugih konja jer se boje da će se konj ozlijediti.
“Volio bih vidjeti odgovarajuću studiju o tome da li se konji više ozljeđuju zajedno nego kad idu sami. Poznato je da konji koji se drže sami u štali često imaju problema sa zglobovima jer u svojim malim štalama izvode zalete i skokove na konja.”
““Srećom, na prijelazu godine odustali smo od prisile da koristimo mamuze na natjecanjima. Konačno!”
žestoko ili je grubo jahanje posljedica žurbe, pohlepe i nedostatka vještina, smatraju sugovornici. Loše jahanje može se pronaći i na razini hobija.
“Ne bismo imali problema kada bi svi naučili jako dobro jahati. Vozači se moraju pribrati za vrat i pošteno pogledati u ogledalo. Je li konj težak ili je riječ o nedostacima u jahanju?” kaže Colliander.
“Kyra Kyrklund nekoć je već rečeno da kada ponestane vještina, počinje uporaba sile”, kaže Hagelstam.
Dresurni jahač smatra da stalno rastuće cijene konja neke mame na prečace. Za pravilnu obuku Grand Prix konja potrebne su godine.
Iako su se mnoge stvari u školi jahanja utrka poboljšale, još uvijek ima puno toga za učiniti.
„Školsko jahanje je stari sport. Mnogo je stranaka koje se protive promjenama“, kaže Hagelstam.
On već je prije mnogo godina pitao Međunarodni odbor za dresurno jahanje može li se odustati od obveze korištenja ovratnika za šipke na natjecanjima.
U Kankikoolaimu, konj ima dva slina u ustima. Usnik je alat koji jahaču omogućuje da primijeni veliku silu na usta konja.
“Rečeno mi je da je stvar riješena i da se na nju više neće vraćati. Vidim da nema alternative za skore promjene, ali one se moraju učiniti”, kaže Hagelstam.
U Finskoj se jahač može voziti s jednostavnim zglobnim saonicama. Hagelstam je tako osvojio, između ostalog, SM zlato.
“Srećom, na prijelazu godine odustali smo od prisile da koristimo mamuze na natjecanjima. Konačno!”
Hagelstam i Harmo ističu ocjenjivanje dresure. Vrijednost konja mjeri se u natjecateljskoj izvedbi koju ocjenjuju suci.
Obojica bi željeli da suci kazne više konja nesretnog izgleda s lošim bodovima nego što je to trenutno slučaj. Međunarodna konjička federacija pokrenula je koncept “sretnog sportaša” koji se koristi za reklamiranje trkaćeg konja koji je sretan.
“Čini se da je “sretni sportaš” samo lijepa riječ. Suci bi stvarno trebali nagraditi lijepo jahanje bez gesta”, kaže Hagelstam.
Sudac za dresuru Marija Kolijander izjavljuje da ne cijeni teško jahanje i ne nagrađuje ga bodovima.
Znakovi nelagode kod konja uključuju, na primjer, da su mu usta nemirna, da miče jezikom protiv slinavca, da je konj napet i da maše repom. Kaže da ocjene smanjuju njegove rezultate.
“Što je sudac iskusniji, to se više usuđuje davati bodove prema ponašanju konja. Nije mi bitno koliko je konj vrijedan, ja ocjenjujem samo učinak.”
Po mišljenju školskog suca, dobrobit konja u natjecateljskoj situaciji moglo bi se poboljšati prije svega promjenom nadzora treniranja konja.
““Usponi, koliko god bili užasni, stavljaju sport ispred ogledala.”
Situaciju prate redari, službene osobe organizatora natjecanja, koji su odgovorni za dobrobit konja tijekom natjecanja. Prema Collianderu, stjuardi bi trebali imati više ovlasti da ometaju dresurno jahanje.
Sa redarima postoje točna pravila, na primjer, za čuvanje rollkura. Rollkur znači povlačenje konjske glave s uzdama u kratak, neudoban oblik za konja.
Po Collianderovom mišljenju, trening bi se trebao baviti i drugim lošim navikama jahanja, primjerice letenjem konja, odnosno situacijom u kojoj se konja izbacuje naprijed nasilnim pomagalima.
Svi vole kada se govori o problemima. Ubrzava promjene unutar sporta.
Sati, koliko god bili užasni, stavite sport ispred ogledala, kaže Harmo.
Hagelstam kaže da je svako nasilje za osudu i da se mora iznijeti. Ocjenjuje da su slučajevi nasilja unutar sporta ipak rijetki.
“Kohuti me rastužuju ako stigmatiziraju cijeli sport. Međutim, ima toliko toga dobrog u našem sportu. Volim konje i činim sve što mogu da moji konji budu dobro.”
