One koji su imali ono što danas nazivamo napadom bijesa očevici su obično označavali kao “džangrizavu i zločestu djecu”, dok su roditelji, bake i djedovi ili drugi članovi obitelji smatrali da mališan samo ima… “previše osobnosti” …
U slučaju ispada bijesa, roditelju su potrebne sve rezerve strpljenjaFotografija: Shutterstock
U moje vrijeme (ovo mi zvuči potpuno suludo, kao da sam došao iz paleolitika!) nije postojao pojam “tantrum”. Jer nije bilo ni psihologa. No, izljeva bijesa kod djece sigurno je bilo. Samo kažem da nema toliko djece s takvim napadima bijesa. Ili ne tako nasilan.
One koji su imali ono što danas nazivamo napadom bijesa očevici su obično označavali kao “zločestu i nestašnu djecu”, dok su roditelji, bake i djedovi ili drugi članovi obitelji smatrali da mališan jednostavno ima… “previše osobnosti”. U stvarnosti su svi zapravo lagali, ako se radilo o djetetu mlađem od 3 godine. Jer do ove dobi se napadi bijesa smatraju prirodnom fazom razvoja.
“Prestani, svijet nas gleda!”
Kada sam i sama postala majka, automatski sam počela posvećivati više pažnje drugoj djeci, najčešće iz jednostavnog razloga što sam bila nedobrovoljni svjedok, boraveći s djetetom na raznim mjestima, javnim ili ne. Vidio sam i čuo kotrljanje i vrištanje, kako su djeca objema rukama udarala svoje majke po nogama, a djeca su uzeta “za krilo” i efektno odvučena užurbanim korakom roditelja da napuste “poprište” raspleta krize. čim prije. “Prestani, svijet nas gleda!” “Što je s tobom, mali? Što imaš?!” Dok je moja kći bila u vrtiću s tjednim programom, možete zamisliti da smo gotovo svakog ponedjeljka ujutro svjedočili napadu bijesa, kada su majke (uglavnom) svoju djecu presvlačile iz odjeće s kojom su dolazile u onu za vrtić, ostavljale ih tamo a oni su žurili na posao.
Najviše sam se bojala cirkusa u trgovini
Puka je sreća što nikad nisam imala veći ispad bijesa, ni u jaslicama, ni u vrtiću (također s tjednim programom), ni bilo gdje drugdje, pa ne znam kako bih reagirala. Nemam pojma. Samo sam se bojala da će mi se to ikada dogoditi kad budem s bebom u trgovini. Bojao sam se da bi mogao nešto poželjeti, a kako su ta vremena bila dosta teška za nas, ne bih mu mogao to kupiti i to bi izazvalo džihad. I gotovo nikada nisam imao viška novca, budžet je bio vrlo, vrlo dobro postavljen. I ne samo da je bilo dobro uspostavljeno, nego sam, dok sam stavljala proizvode u košaricu, računala u stvarnom vremenu, u bilježnici. Užasavala sam se situacije da na blagajni neću imati dovoljno novca da platim i da ću se morati nečega odreći, blagajnica će pozvati djelatnicu koja ima – kao sveti Petar – čarobni ključ, i učiniti što su zvali su “prevrtanje”. Jednom mi se to dogodilo i bilo me toliko sram da sam poželjela da pod popusti i istoga trena me proguta. Bože, svi ti ljudi iza mene koji stoje u redu i čekaju me, pogledi koje sam osjećao kao koplje u potiljak…
Da moja kći ne bi napravila scenu s kotrljanjem i vrištanjem, kakvu sam vidio nekoliko puta, svaki put bih to “odradio”, kod kuće, prije odlaska. “Znajte da mi imamo novca samo za X, Y, Z. Molim vas, nemojte ništa tražiti od mene, molim vas, nemojte raditi cirkus u trgovini. Znam sve što želiš da ti kupim (suludo je, otkud ja znam, da ovi mali smišljaju na licu mjesta, ali kako sam mali mora da sam pripisao nadnaravne moći), pa kad budemo imali para kupit ću to je za tebe, a da me ne pitaš.” Srećom, upalilo je apsolutno svaki put, i nikad se nisam slomio jer nije dobio nešto što je vidio i želio. Kad sam mogao, pružao sam joj male radosti, ali svaki put sam je podsjetio da sam ja nagrada za razumijevanje.
