“U ovom trenutku postoji tolika količina informacija koja pada na medicinsku zajednicu da bi onkolozi morali učiti cijelu profesiju svaka tri mjeseca”, rekao je Tibor Pankotai, istraživač sa Sveučilišta u Szegedu, koji je govorio o razvoju i liječenju. tumora u klubu JATE u Szegedu u srijedu. Na događaju je bila i spisateljica i aktivistica za edukaciju o raku Éva Szentesi, koja je i sama bolovala od te bolesti prije nekoliko godina te je s prisutnima podijelila svoja iskustva.
“Deset oštećenja DNK događa se šestog dana, a imamo deset stanica ukupno dvadeset četvrtog”, kaže Pankotai. Ove pogreške obično ispravlja naša organizacija. Postoji sto četrdeset ključnih takozvanih pogonskih gena, “ako jedan od njih pođe po zlu, velika je vjerojatnost da će započeti tumorski proces”. Najveći problem je kada stanice koje su odgovorne za ispravljanje grešaka postanu neispravne.
dr. Tibor Pankotai – Foto: Ferenc Ocskó / Szegeder / Telex
„Tumor je proliferacija naših vlastitih stanica. Stanice gube reguliranu kontrolu i počinju se dijeliti”, objašnjava istraživač raka.
Proces uspoređuje s terorizmom: „stanica kreće putem, dobiva nove i nove funkcije, a onda na kraju postaje samodestruktivna. Poput terorista, počinje se radikalizirati i stvara ozbiljan problem.”
“Broj tumora nastavlja rasti”, nastavlja. Jedan od razloga tome je i dobna skupina koja stari, životni vijek od 60-70 godina, koji smo postigli zahvaljujući modernoj medicini, iako je pola toga evolucijski kodirano. Utjecaji iz okoliša, poput elektromagnetskog zračenja, također mogu povećati mogućnost raka, zbog čega može biti opasno nositi telefon u džepu, ističe istraživač.
Veliku ulogu u prevenciji može odigrati stil života jer je to faktor na koji možemo najviše utjecati. Prema Pankotaiju
- prva i najvažnija stvar je prestati pušiti,
- nakon čega slijedi prekomjerna težina i
- prevladavanje prekomjerne konzumacije alkohola,
- te redovita konzumacija zdrave prehrane poput povrća.
Ova četiri zajedno mogu smanjiti mogućnost razvoja raka do četrdeset posto. Uz to, savjetuje da se na probir ne ide tek nakon četrdesete godine, već i u tinejdžerskoj dobi.
Ne postoje dva ista tumora
Nakon što se tumor razvije, važno je razumjeti što je pošlo po zlu i liječiti pacijenta u skladu s tim. “Tumor nije homogeno tkivo”, pa ne postoje dva ista tumora, štoviše, “metastaza je vjerojatno mnogo agresivnija od primarnog tumora”, pa ako se razvije, može biti potrebna druga vrsta terapije.
Možda je još važnije dijagnosticirati rak u ranoj fazi, to može povećati šanse za preživljavanje i do devedeset posto. Kod klasičnih metoda problem se može prepoznati dosta kasno, primjerice, mamograf koji pretražuje rak dojke uočava tumor tek od nekoliko milimetara, što se već smatra prevelikim.
Stoga je primjerenije koristiti suvremenija rješenja, primjerice uzimanje uzoraka tjelesnih tekućina, krvi, urina. “Tekuća biopsija otkriva tumor mjesecima ranije od slikovne dijagnostike. A za pacijenta nekoliko mjeseci znači puno u smislu preživljavanja“, kaže Pankotai. Ova metoda se može koristiti i za praćenje nakon nestanka tumora, kako bi mogli brzo reagirati u slučaju metastaze.
Tumorske stanice odumiru i nalaze se u krvotoku, pa se tumor može prepoznati na temelju krvne slike. Pankotai nastavlja analogiju dalje, kaže on
to je kao da identificirate terorista po njegovoj prepisci. “Mnogo se puta pravi signal izgubi u šumu, a trenutno radimo na njegovom boljem filtriranju.”
“Molekularna biologija se razvija jednako brzo kao električni automobili”, kaže istraživač. Također smatra mogućim da će ono što je danas neizlječivo imati lijek za dva tjedna. “Protokoli liječenja također se stalno mijenjaju, danas se često daju manje doze kako nuspojave nisu tako ozbiljne”, dodaje. Istodobno, brzi razvoj predstavlja veliki izazov za medicinu, teško je biti u tijeku ako se stalno izmišljaju nove terapijske metode, ističe.
Najmanje što možete učiniti je izgubiti kosu
Éva Szentesi i dalje je primala tradicionalne tretmane, 2013. godine, u dobi od 28 godina, dijagnosticiran joj je rak grlića maternice protiv kojeg je od 2014. godine cijepljenje besplatno za dvanaestogodišnje djevojčice. “Pozitivno je što sam živ, sjedim ovdje i pričam, ali ne mogu reći previše dobrih stvari”, kaže pisac na pitanje o iskustvu.
“Da sam sada bolestan, imao bih puno veće šanse, makar se radilo i o metastatskom tumoru”, tvrdi. Prema njegovim riječima, proces ozdravljenja bio bi i puno bezbolniji. “Upoznao sam nekoga tko nije prihvatio kemoterapiju jer se nije želio psihički posvetiti gubitku kose. Ali gubitak kose je najmanja stvar”, kaže. Nikada mu nije palo na pamet zbog toga odbiti liječenje, no jednom je morao odustati od terapije zbog jakih nuspojava.
Éva Szentesi – Fotografija: Ferenc Ocskó / Szegeder / Telex
“Nakon zadnjih tretmana, četveronoške sam ispuzao iz bolnice”, kaže. “Kada mi je propisano dvadeset osam doza zračenja, posljednje četiri nisam primila jer sam osjećala da moj organizam to više ne može podnijeti. Liječnik me htio uvjeriti da su dvadeset i četiri doze kao da nisam učinio ništa. Rekao sam mu da dvadeset četiri nije nula.”
Kad se tumor vratio, kleknula sam
“Morao sam se stvarno očvrsnuti.” Szentesi se prisjetio početka bolesti, kada mu nije bilo važno odakle tumor.
“Razmišljao sam o svom tijelu kao o automobilu koji se pokvario i treba ga popraviti. Tada je tumor nestao i ja sam se vratila živjeti. Kad se tumor vratio, kleknula sam kako bih shvatila da je rak mnogo veća stvar od tretiranja jednog od organa mog tijela kao dijela.”
Tada je počeo istraživati i obiteljsko podrijetlo bolesti. “Moja baka s majčine strane umrla je od raka grlića maternice, a od nje sam naslijedila ne samo rak, već i njezinu bol. Ne samo geni, već i sudbina.”
“Suočavanje s činjenicom da nisam poštovala svoje tijelo, nisam poštovala sebe kao ženu težak je posao dugi niz godina.” Iako ne zna točno zašto je izliječen nakon metastaze, vjeruje da su u tome ulogu imali i suočavanje, duhovni procesi i prihvaćanje smrtnosti. “Izdržao sam bol, imao sam dobre liječnike, dobro sam se liječio, prihvatio sam svoju životnu situaciju. Ali okruženje koje ga podržava također je važan faktor.”
Autor je a novinar. Članak je objavljen iu Telexu u sklopu suradnje Szegedera i Telexa.
