“Ne bih se zalagao za pooštravanje, nego za drugačiju kulturu rada među institucijama”, odgovorio je na pitanje mogu li pooštravanja koja je uvela Vlada biti učinkoviti alati za zaštitu djece. „Sustav bi se trebao promijeniti s pristupa upravljanja slučajem na pristup upravljanja uzrokom. Kada govorimo o zaoštravanju, slučajevi će se strože tretirati, ali će razlozi – zašto se ti slučajevi uvijek iznova razvijaju – ostati netretirani. Nemam puno povjerenja da bilo kakvo pooštravanje može promijeniti stvari ovdje”, rekao je.
„Poznajem jednu majku koja je bila na državnoj skrbi, njezina su djeca također bila na državnoj skrbi, a i one imaju djecu“, rekla je L. Ritók, objašnjavajući kako se teške životne situacije provlače kroz generacije. U tako nepovoljnoj obitelji “nema kulture čitanja i pripovijedanja, nema znanja da se uoči je li razvoj kretanja i govora djeteta mlađeg od tri godine dobar ili ne, jer nitko na to ne obraća pozornost”.
“Ima mnogo točaka intervencije kada educirani roditelj – koji ima znanje iz obitelji i institucionalnog sustava – može otkriti nedostatke”, no prema njegovim riječima, obitelji u nepovoljnom položaju nemaju tu sposobnost jer nisu ni vidjeli takav model pred njima. Prema L. Ritóku, u takvim se slučajevima rađaju zaostaci koje je vrlo teško nadomjestiti, “jer se nakupljaju od rođenja, možda čak i od začeća”.
Također se morate nositi s roditeljima
Mnogi ljudi misle da oni koji su rođeni u teškim okolnostima samo moraju željeti i mogu se izbiti. Prema L. Ritóku, međutim, potrebno je vidjeti kako neadekvatno obiteljsko okruženje obezvrjeđuje sposobnost volje.
“To je kao razmišljanje u kulturnim krugovima. Postoji kulturni krug koji pripada školi, a postoji i onaj koji pripada obitelji, a oni se danas vrlo malo presijecaju. Kažemo da škola nije dovoljna, jer se njezin učinak amortizira u obitelji, gdje nema kulture razgovora i čitanja, škola nema ono što obitelj od obitelji očekuje. Mora se priznati da se nikada ništa neće riješiti programom koji je usmjeren samo na djecu, ako se ne bavimo generacijom roditelja“, kaže specijalist.
„Također kažemo da više ne možemo postići tako veliku promjenu u odrasloj generaciji, jer postoje vrlo jake internalizacije i navike koje organiziraju njihov svakodnevni život. Ali ako ga mogu učiniti partnerom u davanju svom djetetu drugačijeg podrijetla od onoga koje ima, tada će za jednu generaciju doći do promjene. Zato je teško, jer jednostavno treba razmišljati o rješenju na generacijskoj razini.”
Mnogi glumci bili su zainteresirani za segregaciju
Obrazovna segregacija je uvijek bila prisutna na nekoj razini u zemlji, ali oni su pokušali učiniti nešto po tom pitanju. Međutim, u posljednjih desetak godina, prema L. Ritóku, s obnovom crkvenoškolskog sustava, “crkvene su škole počele odvajati javne škole”.
“Jako sam se angažirao oko toga, borio sam se pet godina i bio je trenutak kada smo uspjeli dobiti Emu, crkveni kotar, općine triju naselja, školski kotar, te ravnatelje državnih i crkvenih škola. da sjednem za stol da započnem zajedničko razmišljanje u kojem se taj učinak može nekako smanjiti, ali nisam uspio. (…) Ni oni se nisu htjeli suočiti s problemom, zapravo, nismo mogli prijeći preko činjenice da sam ja tako jako negativan glumac koji ovo zabrlja”, rekao je.
Prema riječima stručnjaka, ovi su mu sastanci bili dobri kako bi razumio različite interese koji stoje iza procesa. „Interes Crkve je izgradnja crkava. Ali ako pogledamo broj djece koja pohađaju crkvene škole i broj redovitih posjetitelja crkve, te dvije stvari se međusobno ne isključuju.”
Prema njegovim riječima, razumljivo je i da učitelji radije predaju u crkvenim školama, jer crkvene škole dobivaju veću potporu od državnih, imaju bolje infrastrukturne uvjete, ne moraju se baviti sustizanjem zaostatka, što iziskuje dodatni pedagoški rad, već može čak i završiti s upravljanjem talentima. Prema njegovim riječima, razumljiva je i motivacija lokalnih samouprava, budući da gradonačelnik želi zadržati stanovništvo u naselju, što je svugdje izazov.
„Kako bi se održao broj stanovnika u naselju, gradonačelnici su zainteresirani da imamo dvije škole, jednu za ugrožene i jednu za neugrožene. Jer kaže da ako u naselju nema posla, a roditelj svejedno ide na posao, onda ako mu je dijete prisiljeno pohađati školu koja ne može pružiti adekvatne usluge, on će svoje dijete odvesti tamo gdje i on radi, a on će se na kraju preseliti.”
Prema njegovim riječima, L. Ritók u zadnje vrijeme nije bio često pozivan na crkvena događanja, ali dok je još bio u posjetu, bio je vrlo iznenađen kada je čuo da je jedan crkveni poglavar rekao da “trebamo da siromašni pokažu naše suosjećanje. O tome sam poslije puno razmišljao, je li to ispravno. Budući da je uloga crkve jako porasla u socijalnom radu, zaštiti djece i obrazovanju, od tada više nemam nikakve veze s ovom rečenicom.”
Nove epizode Sad dolazim izlaze svaka dva tjedna utorkom. Prijenosi su dostupni i na Telex i -kanalima, pretplatite se!
