Sjevernokorejske žene koje rade u Kini zatvorene su i prisiljene na prostituciju

• Najgori i najtužniji trenutak bio je kada sam bila prisiljena na seks na zabavi na kojoj se točio i alkohol.
• Često se ističe da će vas, ako vas uhvate u bijegu, ubiti bez traga.

Citirali smo ove rečenice Sjevernokorejanki koje su otišle raditi u Kinu – uz odobrenje sjevernokorejske vlade – u nadi da će se tamošnje veće plaće isplatiti ostaviti svoje obitelji kod kuće na nekoliko godina. Međutim, žene su ubrzo saznale da su morale raditi na prisilnom radu dok su trpjele svakodnevna ponižavanja i maltretiranja, pri čemu su im usidjelice industrije oružja jednostavno odrezale značajan dio plaće. Kim Jong-un država. I doista je apsurdno da proizvodi koje proizvode Sjevernokorejke završavaju kod zapadnih potrošača.

Tajna misija

Ian Urbina, osnivač neprofitnog novinarskog centra Outlaw Ocean Project, iskusni je istražitelj koji je brojne članke posvetio razotkrivanju malverzacija u trgovini morskom ribom. Uglavnom, ona nije specijalizirana za Sjevernu Koreju, ali se u svom tekstu objavljenom u New Yorkeru neki dan pozabavila Sjevernokorejankama koje pripremaju školjke i rakove za izvoz u pogonima za preradu hrane u kineskom Dandongu, preko granice, što zatim se prodaju američkim i zapadnoeuropskim lancima i restoranima.oni dostavljaju. Primjerice, jedan posrednik bio je povezan s McDonaldsom, dok je drugi bio povezan s tvrtkom koja upravlja kantinama Europskog parlamenta.

Žene koje govore u članku iznijele su šokantne tvrdnje o svom radu, ali način na koji je Urbinin tim uspio doći do njih vrijedan je filma. Zapadnim novinarima nije dopušten ulazak u Sjevernu Koreju, a Sjevernokorejcima je zabranjeno razgovarati s novinarima. Zato je Urbina pozvao južnokorejske istražitelje, ali ne policajce, već istraživače, koji imaju veze sa Sjevernom Korejom. Istražitelji su uspjeli sastaviti popis od dvadesetak imena ljudi koji su radili u raznim tvornicama u Kini, ali od kojih se većina u međuvremenu vratila kući.

Nakon toga su se doušnici istražitelja koji žive u Sjevernoj Koreji tajno sastajali s uključenim osobama, obično na otvorenoj ulici ili u polju, kako bi ih tajna služba teže mogla promatrati. Doušnici su rukom zapisivali odgovore na unaprijed postavljena pitanja, zatim ih fotografirali šifriranim telefonom i prosljeđivali slike južnokorejskim istražiteljima, koji su ih prosljeđivali Urbini.

Novinar je primijetio da je zbog mnogih uključenih koraka nemoguće u potpunosti dokazati tvrdnje radnika, ali stručnjaci koji su pregledali odgovore rekli su da odgovaraju onome što se zna o programu razmjene radnika Sjeverne Koreje i Kine. Urbina također daje važnu napomenu:

Doušnici su radnicima rekli da će njihovi odgovori biti objavljeni u američkim novinama. Svojim progovaranjem preuzeli su značajan rizik, jer bi, prema mišljenju stručnjaka, uhvaćeni mogli biti pogubljeni, a njihove obitelji poslane u logor. Pa ipak su poduzeli razgovor jer smatraju da je važno da ostatak svijeta zna što se događa s radnicima koji se šalju u Kinu.

Preko Mosta prijateljstva

Kineski Dandong je takozvanim Mostom prijateljstva povezan sa sjevernokorejskim gradom Shinju, odakle se autobusima prevoze sjevernokorejski radnici – uglavnom žene – koji su se prijavili za rad u Kini i prošli provjeru. Uvjeti uključuju prethodni posao u sjevernokorejskoj državnoj tvrtki, kao i dobru procjenu posla, ali ako podnositelj zahtjeva ima rođake koji žive u Kini ili ima člana obitelji koji je prebjegao iz Sjeverne Koreje, to je diskvalificirajući razlog.

Za neke poslove u Kini, sjevernokorejska pravila također nalažu da ako je netko mlađi od 27 godina, mora živjeti s roditeljima, ali ako je stariji od toga, mora biti oženjen: to je potrebno kako bi imao koga kazniti ako radnik pokušava pobjeći

– stoji u izvješću južnokorejske vlade.

Međutim, postoji i još iznenađujući kriterij: visina kandidata. Sjevernokorejci su kronično pothranjeni, pa država daje prednost kandidatima višim od 155 cm jer tako bolje izgledaju za imidž zemlje, piše Urbina u svom članku. Odabrani prolaze posebnu obuku prije puta, koja može trajati i do godinu dana, a pokriva sve od kineskih običaja do obavještajnih aktivnosti “neprijateljskih zemalja”.

Iako su dvije vlade sklopile ugovor o premještaju radne snage, zapošljavanje radnika obavljaju kineski posrednici koji preko kineskog internetskog sučelja oglašavaju traženje posla za Sjevernokorejce – bio je oglas u kojem je posao tražilo 2500 radnika, a drugdje 5000 radnika. Kineski rad je vrlo tražen u Sjevernoj Koreji, jer se u nekim slučajevima radnicima obećava plaća od 270 dolara (98.000 forinti) mjesečno u Kini za rad koji bi kod kuće zaradio 3 dolara (1.000 forinti) mjesečno.

Bolja plaća – po visokoj cijeni

Međutim, dobar posao prema sjevernokorejskim standardima dolazi s mnogim žrtvama i teškoćama. Dakle, da bi dobili plaću, radnici moraju pristati na boravak u Kini najmanje 1-2 godine, do tada uopće ne mogu ići kući, pod stalnim su nadzorom, a kretanje im je ograničeno čak i unutar kruga tvornice. Osim toga, varijabilni dio svoje plaće, ali obično veći dio, daju posrednicima i državi.

Nema naknada ni praznika, samo jedan dan odmora mjesečno. Žene predstavljene u članku New Yorkera koje su radile u tvornicama plodova mora spavaju u sobama u kojima je bilo smješteno do trideset drugih ljudi. Jedna žena koja je četiri godine čistila školjke u tvornici u Dandongu procijenila je da je šezdeset posto njezinih suradnika bilo depresivno.

Pokajali smo se što smo došli u Kinu, ali nismo mogli kući praznih ruku.

Radnici su ponekad smjeli napuštati krug tvornice u grupama do tri, primjerice u kupovinu, ali su uvijek bili u pratnji. Ljudi iz sjevernokorejske tajne službe također su pregledavali njihovu korespondenciju, iako im je ponekad bilo dopušteno sudjelovanje u društvenim programima, strogo organiziranim od strane države.

Prema riječima žena, Kinezi s prezirom gledaju na sjevernokorejske radnike, koji se od domaćih također izdvajaju svojom odjećom, obično nose iste kombinezone ili radnu odjeću, pa ih je lako razlikovati. Tvornice predaju plaće Sjevernokorejaca svojim vođama timova, koji uzimaju svoj i državni dio, ostavljajući samo ostatak radnicima – to je ponekad ne doseže ni 10 posto plaće. Njihovo zapošljavanje isplativo je i kineskim tvrtkama, jer obično dobivaju četvrtinu onoga što prima domaći zaposlenik, a nemaju pravo na beneficije poput mirovine, tuberkuloze ili rodiljnog dopusta.

Ionako teška situacija uključenih žena postala je još gora tijekom epidemije koronavirusa. Kući nisu mogli jer su granice bile zatvorene, ali naređenja dugo nisu dolazila, nego je država čekala svoju priliku. Jedan zaposlenik je rekao:

Čak i kada nije bilo posla za vrijeme epidemije, država je iz lojalnosti tražila isporuku deviza, pa su majstori tjerali radnike da prodaju svoja tijela.

Još jedna žena u drugoj tvornici prijavila je slične slučajeve: “Djevičanske radnice bile su prisiljene na prostituciju na temelju toga što su morale ispuniti kvote koje je odredila država.” Žene su zlostavljane i od strane vlastitih nadređenih, neke su pipkale, dok je druge voditelj tima iz izmišljenog razloga pozvao u svoj ured, a zatim ih prisilio na seks.

BBC je izvijestio da je sjevernokorejski IT stručnjak poslan u Kinu radio 12-14 sati šest dana u tjednu i neko vrijeme primao 15-20 posto svoje plaće, ali onda je i to prestalo. Prema riječima tog čovjeka, njegove lošije kolege javno se sramote, ponekad krvavo premlaćuju i noću zatvaraju u logor. Oni koji se dobro pokažu, s druge strane, bivaju nagrađeni: vode ih u sjevernokorejski restoran, gdje mogu izabrati konobaricu također regrutiranu od kuće da provedu noć s njima – ova žena očito nema pravo glasa.

Međutim, pandemija nije izvršila pritisak samo na uključene s tog gledišta. Budući da u Kini ima puno kandidata za posao, mnogi ljudi uzimaju kredite od dvije do tri tisuće dolara od kamatara kako bi podmitili službenike koji se bave tim slučajem. Međutim, kad su se tvornice zatvorile, radnicima nije isplaćena plaća, pa nisu mogli plaćati lihvarske kamate, a kamatari su slali mladoženje u obitelji žena da ih plaše. Neki su bili prisiljeni prodati svoje domove kako bi platili. S tim u vezi, Urbina podsjeća da su, kako javlja Radio Free Asia, dvije Sjevernokorejke počinile samoubojstvo u jednoj kineskoj tvornici 2023. godine.

Revoltirani radnici

Kao što je gore spomenuto, prisilni rad prerušen u inozemno zapošljavanje ne pogađa samo sjevernokorejske žene, već i muškarce, i to ne samo u Kini. Guardian je još 2017. pisao o tome da su sjevernokorejski gastarbajteri zaposleni i na stadionima koji se grade za Svjetsko prvenstvo u nogometu koje se održava u Rusiji. Na stadionu Zenit u Sankt Peterburgu radnici su radili 11 sati dnevno, svaki dan u tjednu, za 10-15 dolara (4-5 tisuća forinti) dnevno, dok ih je šest do osam spavalo u prikolici. 47-godišnji muškarac jednog je dana doživio srčani udar i preminuo na gradilištu. Ali Rusi također zapošljavaju Sjevernokorejce za sječu drva u udaljenom Sibiru, gdje radnici žive u radnim logorima u teškim uvjetima.

U posljednjem razdoblju, međutim, čini se da je radničko nezadovoljstvo preraslo njihove strahove. Prema informacijama južnokorejske obavještajne službe, početkom ove godine ukupno je do 3000 Sjevernokorejaca koji rade u Kini moglo sudjelovati u raznim prosvjednim akcijama zbog loših radnih uvjeta, što se smatra rijetkom pojavom.

Cho Hanbum, čelnik jednog od južnokorejskih vladinih think tankova, govorio je u intervjuu o tome da su u deset tvornica tekstila u gradu Helongu u kineskoj pokrajini Chilin, koja graniči sa Sjevernom Korejom, sjevernokorejski gastarbajteri održali nasilne demonstracije zbog neisplaćene plaće. Kako se navodi, uništeni su i šivaći strojevi.

Ali Kim Jong-unov režim također je zabrinut zbog povećanja broja dezerterstava među gostujućim radnicima koji rade u inozemstvu. Uz sankcije koje ograničavaju sposobnost Sjeverne Koreje da zaradi stranu valutu, potrebno je da se program nastavi, a Daily NK razumije da pooštrava provjeru kandidata. Prema doušniku u Pjongjangu, selekcija kandidata traje dva do tri puta duže nego prije.

Prema izvoru, sjevernokorejsko vodstvo planira pozvati kući 5.000 građana koji trenutno rade u Rusiji, uglavnom u građevinskoj industriji, i umjesto toga poslati 15.000 novih radnika. Međutim, umjesto 1.000 ljudi koji rade u Kini, žele poslati samo 2.000 novih radnika, objasnio je izvor koji je rekao da je to zato što muškarci koji rade na ruskim gradilištima generiraju više valute nego žene zaposlene u kineskim tvornicama tekstila.