Kada govorimo o “filmskoj magiji”, prva stvar koja nam padne na pamet često je nešto poput motocikala koji postižu polet u “ET-u”. No to se ništa manje ne odnosi na čudesnu “La Chimera” Alice Rohrwacher, nevjerojatno transcendentnu narodnu priču o filmu koja nalazi svoju čaroliju zakopanu u zemlji.
“Jesi li sanjao?” kondukter u vlaku pita usnulog Arthura (Josh O’Connor), distanciranog, temperamentnog Britanca u Italiji s malo više od zgužvanog lanenog odijela krem boje koje nosi. Odgovor je da. Blistava sjećanja na Arthurovu mrtvu ljubavnicu, Benjaminu, progone njegove snove i tjeraju ga na čudnu potragu u podzemne grobnice Toskane.
Čini se da melankolična čarolija lebdi nad Arthurom, koji ima mističan dar za pronalaženje drevnih relikvija. Rane su 1980-e. Arthur se vraća kući nakon što je proveo u zatvoru zbog pljačke grobova. Otrcana, karnevalska skupina tombarola — pljačkaši grobova koji pljačkaju etruščanske artefakte — prihvaćaju njegov povratak kući poput povratka heroja — koji na Arthura gledaju više kao na princa nego kao na siromašnog lopova. Zovu ga “maestro”.
S nevjerojatnom preciznošću, Arthur može pokazati gdje treba kopati. U jednoj sceni uzima malu, savijenu granu kao instrument za radiesteziju. Sama “La Chimera” izgleda kao da se pojavljuje gotovo na isti način – zemljano, očaravajuće zakopano blago s uzvišenom moći crtanja.
Trenutak u kojem sam se potpuno zaljubio u “La Chimeru” – a ovo je film koji treba voljeti – je rana montaža u kojoj Arthur i njegovi kolege smetlari jure po prirodi, skrivajući se u poljima od nespretnih policajaca, dok ljudi pjeva se pjesma o tombarolu Englezu. “La Chimera”, treća u labavoj trilogiji za Rohrwacher koja slijedi nakon “Čuda” i “Sretna kao Lazzaro”, dosad je najpotpunije ostvarenje njezina filma “magičnog neorealizma”.
Rohrwacherova je velika fascinacija prošlošću. Utjecaj koji može imati na sadašnjost. Ogromna, ali minijaturna udaljenost između prošlosti i danas. “Sretan kao Lazzaro” šarmantno je ušetao seljaka iz 19. stoljeća u današnje vrijeme.
“La Chimera” je još zavodljivija i žalosnija. Tombaroli čine veselu klapu, ali Arthurovu nevolju zasjenila je smrt. “Tražio je prolaz u zagrobni život”, kaže jedan od njegovih suputnika u filmu, jednom od nekoliko izravnih obraćanja. (Rohrwacher, ljubiteljica talijanskih narodnih priča, vrti svoje filmove poput razigrane pripovjedačice u staroj bajci. Ona je među najuzbudljivijim originalnim filmašima koji danas rade.)
Arthur i društvo zarađuju prodajući svoju iskopanu etruščansku robu. No manje ga pokreće novac nego želja da dopre do mrtvih, do Benjamina. Koliko će duboko kopati? Hoće li ga obaviti tama podzemlja?
Arthur također povremeno posjećuje Benjamininu majku, Floru (tipično veličanstvenu Isabellu Rossellini), koja, poput njega, još nije prihvatila smrt svoje kćeri. Prima ga ljubazno i s poštovanjem, starinski. Ostale Florine kćeri smiju se što dopušta samo muškarcima da puše u kući.
U njezinoj vili koja se raspada, Arthur upoznaje Italiju (Carol Duarte, fantastično), studenticu pjevanja koja je, kaže Flora, gluha. Ali ona bi mogla biti najoštriji promatrač u filmu. Italija je, sama, užasnuta pljačkom grobova. Na druge načine, ona je utjelovljenje vremena na koje grobnice sjećaju. Primijećeno je da su Etruščani uzdigli žene u društvu — jedan od, iako ne i jedini, ostatak prošlosti koji “La Chimera” donosi danas.
Prošlost i sadašnjost miješaju se na misteriozne načine u “La Chimeri”. Najveće etruščansko otkriće – veličanstvena podzemna komora – napravljeno je na plaži s tvornicom tik uz obalu. Ali još značajnija iskopina filma je Arthurova ožalošćena duša. O’Connor je izvrstan u ulozi koja zahtijeva najvještiju ravnotežu između opipljive stvarnosti i onozemaljske priče.
Kao i mnoge druge stvari u “La Chimeri”, O’Connorova izvedba je očaravajuća i zbunjujuća. Ne možete se ne zapitati kako film može biti tako spretno postavljen između prošlosti i sadašnjosti. Stvari bajki – neke vrste magije pripovijedanja – ono je što sama Rohrwacher želi otkriti. “Jesi li sanjao?” Dobro pitanje.
“La Chimera”, izdanje Neona, nije ocijenjeno od strane Motion Picture Association. Na talijanskom s engleskim titlovima. Trajanje: 133 minute. Četiri zvjezdice od četiri.
