Sredinom veljače Pariški prizivni sud odlučio je izreći kaznu Nicolas Sarkozy bivšeg predsjednika Francuske Republike, na šest mjeseci zatvora (dobio je i dodatnu uvjetnu kaznu od šest mjeseci). Političar je, prema presudi, još 2012. počinio nezakonito financiranje kampanje, koristeći PR tvrtku kako bi prikrio stvarni iznos troškova svoje predsjedničke kampanje. Sarkozyjev odvjetnik tvrdio je da je njegov klijent nevin i stoga će se žaliti Vrhovnom sudu. Postupak bi mogao trajati godinama, tijekom kojih Sarkozy može zadržati svoju slobodu. Političar je nakon izricanja presude žurno napustio sudnicu, odbivši razgovarati s novinarima.
No, to nije bila prva kazna koja mu je izrečena. Ranije je Sarkozy osuđen na tri godine (od kojih treba odslužiti samo jednu) zbog nezakonitog pribavljanja informacija od suca u zamjenu za razne usluge. No, umjesto u zatvor, političar kaznu može služiti u kućnom pritvoru s monitorom na gležnju. Istrage su u tijeku protiv Sarkozyja u nekoliko drugih slučajeva, budući da je političar navodno primao nezakonita sredstva iz Rusije, kao i pokojnog libijskog diktatora Moamer Gadafi.
Od osrednjeg studenta do političkog čuda
Nicolas Paul Stéphane Sarkozy de Nagy-Bocsa rođen je 1955. u Parizu. Otac mu je bio mađarski plemić Pál Sárközy de Nagy-Bócsa (preuzevši ime po selu Bócsa u županiji Bács-Kiskun, gdje je obitelj imala posjede). Pál Sárközy emigrirao je u Francusku tijekom Drugog svjetskog rata. U mladosti je Nicolas Sarkozy bio osrednji učenik, čak je pao neke predmete u srednjoj školi. Zbog toga je poslan u privatnu školu u Monaku, koju će na kraju i diplomirati. Nastavio je studirati pravo na Sveučilištu Paris-Nanterre. Događaji iz 1968., kojima je svjedočio kao student, duboko su utjecali na poglede mladog Sarkozyja: odbacio je ljevičarske ideje 68-ih i pridružio se desničarskoj studentskoj organizaciji. Kasnije se upisao na elitnu instituciju Sciences Po, gdje će naposljetku ostaviti studij nedovršen.
Nakon studentskih godina, Sarkozy je započeo karijeru odvjetnika, radeći za Silvio Berlusconi između ostalih. Kasnije će obojica donijeti sličan tip desničarske politike u svojim domovinama. Postao je općinski zastupnik u relativno mladoj dobi, nakon čega je 1983. izabran za gradonačelnika Neuilly-sur-Seinea, postavši jedan od najmlađih gradskih čelnika u zemlji.
Od 1993. do 1995. godine obnašao je dužnost ministra za proračun u Jacquesa Chiraca vlade, gdje je Chirac pod svoje okrilje uzeo mladog Sarkozyja, svog konačnog nasljednika. Pridružio se UMP-u (Unija za narodni pokret), glavnoj političkoj snazi tradicionalne golističke francuske desnice. Od 2005. obnašao je dužnost ministra unutarnjih poslova Dominiquea de Villepina vlada. U tom je svojstvu radio na potčinjavanju vjerskog života rastuće muslimanske zajednice službenoj muslimanskoj krovnoj organizaciji koju je država mogla kontrolirati i s njom pregovarati, slično kršćanskim denominacijama. To je izazvalo velike kontroverze u francuskoj politici, koja je općenito bila tolerantna prema multikulturalizmu. Iako je Sarkozy koristio klasičnu francusku sekularnu argumentaciju laïcité, on
Njegovo tvrdo stajalište učinilo je Sarkozyja popularnim među desničarima, pogotovo jer je upotrijebio oštru ruku da uguši nerede 2005. koji su izbili u banlieues, sirotinjskim četvrtima pretežno naseljenim imigrantima. Sarkozy je također produžio kazne za maloljetne prijestupnike i postrožio imigracijske propise.
Sarkozy, koji je 2004. došao na čelo UMP-a, nije samo namjeravao riješiti problem nereda u predgrađima, već ih je pretvorio u prednost koristeći ih kao alat za promicanje svojih antiimigracijskih stavova. Između ostalog, predložio je sustav kvota za ograničavanje useljavanja. Čvrst, nov pristup pokazao se plodonosnim: 2007. pobijedio je na predsjedničkim izborima protiv socijalista Ségolène Royal.
Jedno od prvih Sarkozyjevih predsjedničkih postignuća bili su uspješni pregovori o oslobađanju francuskih talaca iz zarobljeništva od strane kolumbijske gerile. Postigavši dogovor s Gadafijem, također je osigurao oslobađanje bugarskih medicinskih sestara osuđenih na smrt u libijskom paradnom suđenju. U zamjenu za pomoć i trgovinske prilike, Libija ne samo da je pustila zdravstvene radnike, već je počela i sa strožim nadzorom migranata iz podsaharske Afrike, čime je zapravo postala europska granična straža. Sarkozy je, dakle, uspio od nužde napraviti vrlinu; okrećući prisilne pregovore s libijskim diktatorom koji uzima taoce u korist Francuske i Europe. Također je osigurao da će tokovi pomoći Libiji biti stalni, u zamjenu za obuzdavanje valova migracija. U pregovorima mu je pomagao i bivši poslovni partner i ideološki suborac Silvio Berlusconi.
Što se ekonomske politike tiče, Sarkozy je slijedio liberalni recept. Vjeran obećanju, smanjio je poreze, posebno onima s višim primanjima, te djelomično ukinuo porez na nasljedstvo. No, zbog posljedica svjetske ekonomske krize 2008. godine, bio je prisiljen s vremenom se okrenuti intervencionizmu. Što se tiče vanjske politike, Sarkozy je slijedio atlantistički, pro-američki, pro-europski i proizraelski smjer – uvijek djelujući pragmatično. Pri izbijanju Arapskog proljeća isprva je pokušao obuzdati plimu, osobito u Tunisu i Libiji. Kako su ustanci eskalirali preko određene točke, on je na kraju podržao zapadnu intervenciju protiv Gadafija.
Unatoč svojim postignućima, socijalist François Hollande pobijedio Sarkozyja na predsjedničkim izborima 2012. Nakon poraza, Sarkozy bi se privremeno povukao iz politike. Njegovo umirovljenje postalo je konačno 2017., nakon neuspješne kandidature na predizborima preimenovane konzervativne stranke, Republikanci.
Antiideološki preokret francuske politike
Nicolas Sarkozy jednom se deklarirao
Kao član UMP-a, a kasnije i republikanaca, prihvatio je golizam, tradicionalnu i dominantnu francusku desničarsku ideologiju. Međutim, on je također razvio vlastiti ideološki okvir, koji se naziva “sarkozyizam”. Važno je napomenuti da do pojave Emmanuel Macron vodeće stranke francuske desnice i ljevice funkcionirale su kao sveobuhvatne stranke koje su pokrivale značajan dio političkog spektra. U Sarkozyjevo vrijeme desničarska stranka velikog šatora predstavljala je različite frakcije, od suverenističke krajnje desnice do tradicionalnih gaulista i liberala.
U osnovi, Sarkozy je bio svrstan uz desničarske frakcije stranke, ali nije pripadao ekstremnoj desnici. Za razliku od suverenista, bio je dosljedan zagovornik dublje europske integracije. Tijekom svog predsjedničkog mandata tražio je da Francuska usvoji Ustav EU – bezuspješno. Međutim, u mnogim se pitanjima suprotstavljao umjerenijem Chiracu, svom bivšem mentoru. U biti, od Chiracovog štićenika postao je njegova protuteža unutar desnice, naglašavajući nužnost radikalne promjene.
Ekonomski neoliberalizam bio je jedan od temelja njegovih pogleda. Francuska ima relativno velikodušnu državu blagostanja, s jednim od najširih prava na štrajk, što sindikatima daje značajan utjecaj. Stoga, uz pomoć (radikalne) ljevice, radnički sindikati ponekad brane svoje privilegije nasilnim demonstracijama. Ali postoji i tradicija za gospodarstvo pod kontrolom države unutar francuske desnice, uključujući zaštitne carine i socijalnu skrb. Upravo je taj tabu Sarkozy razbio kad je odlučio kao prioritet staviti smanjenje poreza i reformu francuske socijalne politike, prvenstveno socijalnih davanja.
Takav radikalizam i kršenje tabua često je pratila pojava blagog kulta ličnosti. Neki su analitičari usporedili sarkozyizam s bonapartizmom, dok bi drugi čak ukazali na njegove paralele s jakobinizmom. Ideologija se djelomično temelji na naglasku na nacionalnoj državi, dok također vodi proameričku, proizraelsku, euroatlantsku vanjsku politiku. Također se može ustvrditi da sarkozyizam nije razvijena ideologija, već antiideologija, čija je bit uzdrmavanje zastarjelih struktura i kulturnih tabua. To je još jedan od razloga zašto Sarkozyja često uspoređuju s Berlusconijem, koji je proveo slične radikalne reforme unutar talijanske desnice.
Najbliži Sarkozyjev ideološki nasljednik je Emmanuel Macron, koji je i sam krenuo u poboljšanje francuske konkurentnosti. Liberalizacija zakona o radu i druge reforme izazvale su bijes žutih prsluka, što je dovelo i do masovnih štrajkova i prosvjeda sindikata. Njegovi napori da ograniči imigraciju u početku su samo imali za cilj odustati od toga Marine Le Pen jedra. Međutim, do sada je čvrsti stav protiv pretjeranog multikulturalizma postao sastavni dio makronizma. O ideji da je Macron, u određenom smislu, Sarkozyjev politički nasljednik svjedoči Sarkozyjeva podrška reizboru predsjednika 2022., dok bivši predsjednik povremeno djeluje i kao savjetnik Macronu i njegovim ministrima. Nedavno je bio gost na svečanoj večeri u francuskoj predsjedničkoj palači.
Kako tradicionalna politika nije doživjela transformaciju tijekom Sarkozyjeva mandata, ni ekstremističke ideologije nisu ojačale. Međutim, 2012. predsjednik nije uspio izboriti svoj reizbor, a dugovi Francuske su porasli unatoč ekonomskom liberalizmu – iako je za to velikim dijelom kriva ekonomska kriza. Nasuprot tome, Macron je pokrenuo brojne reforme, poput podizanja dobi za odlazak u mirovinu. Međutim, njegov radikalni program zapalio je naciju, politički govoreći, gurnuvši mnoge francuske građane u ruke Le Penove krajnje desnice ili radikalne ljevice predvođene Jean-Luc Mélenchon. Unatoč tome, Macron je ponovno izabran za drugi mandat, čime je također prekinuta dominacija tradicionalnih stranaka za sve. Trenutno je Macronova stranka Renesansa, stvorena od nule 2016., i dalje najjača formacija u francuskoj Nacionalnoj skupštini, unatoč tome što je nedavno izgubila većinu.
Iako se Sarkozy povukao iz profesionalne politike 2017., njegov utjecaj na francusku desnicu i dalje je snažan, osobito među europskim čelnicima poput Viktor Orbán. Mađarski premijer i bivši francuski predsjednik zajedno su gledali finale Lige prvaka u Parizu 2022. godine, dok su prošle godine razgovarali o ratu u Ukrajini i europskim političkim temama. Sarkozyjev utjecaj na Macrona je neosporan, a čak i u sjeni prijeteće zatvorske kazne, on ostaje značajna figura na političkoj šahovskoj ploči.
