Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Malo se trgovinskih sukoba može tako precizno kalibrirati, roba po roba, kao što je kinesko-australski spor čiji se rasplet nastavio odvijati prošli tjedan. Četiri godine nakon što je Peking počeo uvoditi trgovinske zabrane kao odmazdu za drskost Canberre u sugeriranju istrage o podrijetlu Covida-19, Kina je ukinula carine na uvoz australskog vina. Već je ublažio ograničenja u trgovini ugljenom i ječmom: sada postoje jastozi i govedina. Sa svoje strane, Australija je odustala od tužbe Svjetske trgovinske organizacije protiv Pekinga zbog carina na vino.
Obje su strane prikazale ishod kao obostrano korisnu deeskalaciju napetosti. Ali pošteni promatrači dodijelili bi pobjedu u bodovima zemlji od gotovo 27 milijuna ljudi s bruto domaćim proizvodom od 1,7 bilijuna dolara naspram one s gospodarstvom 10 puta većim, a koja također ima nuklearno oružje. Australija je ostala pri svom geopolitičkom stajalištu snažnog američkog saveznika, a Kina je odstupila. Budući da je otpor ekonomskoj prisili gorući problem, ova se epizoda pozorno prati u Bruxellesu, Washingtonu i Tokiju – i doista u Brasíliji, Jakarti, Hanoiju, Seoulu i New Delhiju.
Otpornost Australije duguje uvelike svojim izvoznicima ječma i vina koji su se nosili s udarom trgovinskih ograničenja i pronalazili nova tržišta drugdje. Možda je manje cijenjena druga snaga zemlje — stupanj koherentnosti politike i političkog konsenzusa koji se odupro pokušajima Pekinga da maltretira i posije podjele.
U tom kontekstu Australija počinje s prednošću parlamentarnog sustava s jakom izvršnom vlašću, što pomaže u stvaranju fokusa i dosljednosti — za razliku, na primjer, od odvojenih federalnih ovlasti u SAD-u ili višeslojnog sustava EU-a povjerenika, Europskog parlamenta i država članica.
Ali radi se o političkom izboru kao i o ustavnom nasljeđu. Od liberalizirajućih reformi koje je započela laburistička vlada pod premijerom Bobom Hawkeom 1980-ih, Australija je iskovala međustranački konsenzus o otvorenoj trgovini. Učinkovita veza između poduzeća i vlade promiče izvoz komparativnih prednosti gospodarstva u poljoprivredi, hrani i mineralima, au novije vrijeme iu obrazovanju i turizmu.
Australija je svoju trgovinsku politiku uskladila s interesima svoje nacionalne sigurnosti. Godine 2022. potpisala je povlašteni trgovinski sporazum s Indijom kako bi signalizirala diverzifikaciju iz Kine i iskoristila je svoje ovlasti za provjeru ulaganja kako bi blokirala kineska preuzimanja australskih tvrtki.
Doista, odlučnost zemlje da održi političku neovisnost od Kine također se nedavno proširila na zatvorsku kaznu poslovnog čovjeka koji je prekršio strogi zakon protiv stranog uplitanja pokušavajući utjecati na vladinog ministra.
Tijekom cijelog razdoblja spora bilo je nevjerojatno oko održavanja snažne politike prema kineskoj prisili — osim nekog oportunističkog bodovanja tijekom općih izbora 2022. na kojima je Anthony Albanese zamijenio liberalnog premijera Scotta Morrisona. Albanese je izazvao kritike jer je prvi premijer koji je posjetio Kinu od 2016., ali se pobrinuo da prvo ode u Washington da sa SAD-om.
Usporedite ovo s drugim naprednim gospodarstvima. Čak i prije Donalda Trumpa, SAD nije uspio trgovinsku politiku uskladiti sa svojim geostrateškim rivalstvom s Kinom. Administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame stvorile su Transpacifičko partnerstvo s ciljem okruživanja Kine prstenom gospodarstava usklađenih s američkim modelom trgovine, ali ga je Kongres blokirao u napadu parohijalnog merkantilizma oko duhana i lijekova. Trump je tada donio Xi Jinpingu propagandnu pobjedu tako što je bio prevaren u dogovoru o kupnji američkog izvoza koji Kina nije uspjela održati.
SAD sada uopće ne može potpisati nikakve suštinske trgovinske sporazume zahvaljujući toksičnosti pitanja u Washingtonu. Administracija Joea Bidena nije samo u sukobu s Kongresom i prethodnim administracijama: ona se bori sama sa sobom. Iz vedra neba, ured američkog trgovinskog predstavnika nedavno je preokrenuo dugogodišnju američku politiku konsenzusa o prekograničnom protoku podataka, čime je sabotirao vlastite (u svakom slučaju uglavnom simbolične) trgovinske sporazume s azijsko-pacifičkim zemljama. Pekingu je sigurno bilo teško zadržati razborito lice.
Trgovinska politika EU ima nešto više dosljednosti i manje histerije, s Komisijom koja osigurava određeni stupanj kontinuiteta. Također postoji sve veći konsenzus o opasnostima Kine. Kakva god bila njihova privatna stajališta o mudrosti provociranja Litve Kinom unaprjeđenjem diplomatskih veza s Tajvanom 2021., ostatak EU-a barem se okupio oko baltičke države kada je Kina .
Ipak, zadržavanje nacionalnih sigurnosnih ovlasti od strane država članica potkopava ujedinjene fronte u pitanjima kao što je sudjelovanje Huaweija u 5G sustavima ili provjera kineskih ulaganja. Mađarski premijer Viktor Orbán uživa u kršenju solidarnosti EU-a kako bi se obračunao s Vladimirom Putinom i Xijem. Orbán je nagovorio kineskog proizvođača električnih vozila BYD da svoju prvu europsku tvornicu postavi u Mađarskoj, a uz kinesku pomoć gradi i željezničku prugu od Budimpešte do Beograda.
Čak ne postoji ni koherentna vanjska politika vodećih zapadnoeuropskih vlada EU-a. Francuski predsjednik Emmanuel Macron užasnuo je druge vlade EU prošlog travnja jednostrano uputivši izrazito prokinesku notu nakon putovanja u Peking.
Australska trgovinska i sigurnosna napetost s Kinom sigurno nije gotova. Bilo kakva napetost u regiji koja uključuje Kinu nikada nije. Ali uspjeh Canberre u ovoj konkretnoj epizodi naglašava da se sukobi najbolje vode jedinstvom na domaćem terenu. Danas vino, sutra, nadajmo se, govedina i jastozi: redouti kineske trgovačke prisile nastavljaju padati.
