LOS ANGELES — U mislima je otišao u Carolinu i na turneju veći dio 2024.
Nedugo nakon svog 76. rođendana, James Taylor i Njegov All-Star Band odvest će svoj nastup na turneju u Sjedinjenim Državama, obilazeći 24 grada na 31 nastupu u pet mjeseci.
Preko Zooma iz svog studija u zapadnom Massachusettsu, Taylor za Associated Press kaže: “Prošao je rujan otkako sam zadnji put bio vani.” To je, kaže, “za mene dugo vremena.”
Turneja počinje u Los Angelesu na Hollywood Bowlu 29. svibnja i završava u Wolf Trap Filene Centru u Beču, Virginia, 15. rujna.
Turneja pogađa Salt Lake City; Morrison, Colorado; Kansas City, Missouri; St. Louis; Highland Park, Illinois; Noblesville, Indiana; Nashville, Tennessee; North Little Rock, Arkansas; Thackerville, Oklahoma; Clarkston, Michigan; Darien Center, New York; Syracuse, New York; Bethel Woods, New York; Bangor, Maine; Gilford, New Hampshire; Lenox, Massachusetts; Philadelphia; Wantagh, New York; Saratoga Springs, New York; Bridgeport, Connecticut; Burgettstown, Pennsylvania i Boston.
Ovaj intervju je uređen radi jasnoće i sažetosti.
TAYLOR: Publika, uvijek. Sam događaj nikada nije izostao dajući motivaciju i energiju koja je potrebna. Znate, vrlo je uvjerljivo prijeći veliku udaljenost i pronaći gomilu ljudi koji su kupili karte kako bi ponovno došli vidjeti mene i bend kako sviramo.
S vremenom je to nešto što naučiš raditi, da sačuvaš snagu, sačuvaš zdravlje… Također, nemam više od par nastupa za redom bez dana odmora. Učinit ću i više od toga ako budem u jednom gradu, ali generalno govoreći, sada se hvatamo sami.
TAYLOR: Definitivno sam se opekao nekoliko puta.
TAYLOR: Pokušavao sam shvatiti jesam li u Tanglewoodu svirao 50 godina ili 50 koncerata, i ispostavilo se da je oboje. Prvi put sam tamo svirao 1974. U prosjeku je jedan godišnje, iako smo u jednom trenutku preskočili cijelo desetljeće.
Imali smo epizodu u kojoj je jedan od članova moje ekipe, u napadu ljutnje, vozio kamion preko travnjaka Tanglewooda i napravio nered. Rečeno mu je da mora maknuti kamion s travnjaka jer je padala kiša i ostavila je trag na njemu. Dok smo se razbijali nakon nastupa, on se vozio tamo da istovari mješalicu i ostalo. Ali ubacio je u rikverc, pritisnuo papučicu gasa i poderao veliko korito, veliku brazdu na travnjaku Tanglewooda. I nikada me nisu tražili natrag. Tek kad je (moja supruga) Kim došla i uskrsnula moju reputaciju, dopušteno mi je da se vratim.
Bila je velika privilegija… Ispostavilo se da je velika stvar za mene, svirati Tanglewood svake godine.
TAYLOR: Ovo je doba života kada osjećate da biste trebali stupiti u kontakt s odvjetnikom i napraviti oporuku. Vidite, starija generacija, ljudi koji su vam bili prijatelji i mentori, na neki način provjeravaju jednog po jednog. To je vrijeme kada se osjećate kao da se stvari pomalo sumiraju i počnete razmišljati o cijeloj stvari kao o cjelini. Znate, rečenica iz jedne od mojih pjesama, “Copperline,” je “Živim samo do kraja tjedna,” i mislim da me to stvarno opisuje.
Ali, znate, to je razdoblje kada pogledate unatrag i vidite cijelu stvar, važno je ne internalizirati tu ideju da je to velika stvar. Važno je usredotočiti se na ono što radite — i to kao zanat koji vam omogućuje da imate svoje mjesto u svijetu.
TAYLOR: Kako vrijeme prolazi, mislim da nije u redu da ljudi osuđuju druge ljude, pa čak i da ih ocjenjuju, a ipak je to nešto što stalno radimo i ne možemo to izbjeći. Ali trebali bismo ga ublažiti znajući da kad nekoga osuđujemo, pogrešno smo shvatili. Oni znaju tko su, a ne mi. Ali, naravno, na milijun načina, po cijele dane, procjenjujemo sebe i druge ljude i to je komplicirano. Nije na meni da određujem kakva će biti moja konačna pozicija u popularnoj kulturi za 50 godina.
TAYLOR: Vidim ljude koji prodaju prava na svoje kataloge. Taj glazbeni izričaj baby boom generacije, koji se dogodio između ’62. i 1980., tih 20 godina nevjerojatne aktivnosti koja se dogodila, bio sam u središtu toga i zapravo sam započeo u Londonu s Beatlesima. Dakle, imao sam pravi osjećaj za ovaj generacijski fenomen da je glazba čiji sam dio bio velika značajka u krajoliku i da smo komunicirali jedni s drugima. Tamo smo izmislili neku vrstu glazbe. Predviđeno je rhythm and bluesom i folk glazbom. I ta dva ponovnog oživljavanja su to nekako potaknula i opskrbila. Bio je velik.
Sada vidite te ljude, koji su općenito u mojoj dobnoj skupini, prodaju prava na svoje kataloge i na neki način procjenjuju koliko je njihov život vrijedan. Znate, David Bowie je dobio oko 250 milijuna. Mislim da je (Bob) Dylan… dobio oko 300 milijuna… (Bruce) Springsteen je navodno dobio više od toga, oko pola milijarde ili tako nešto. To je kao monopolski novac.
TAYLOR: Osjećam da imam još jedno u sebi — zvuči kao jaje — ali pomalo pišem.
A što se tiče onoga za što se nadam da će ljudi oduzeti nastupima uživo, nadam se da će oduzeti osjećaj povezanosti. Znate, živa glazba — stvar za koju sam toliko vezan u vezi s njom, zašto je ne mogu ostaviti — jest da se nešto (što) događa kada se ljudi okupe na nekoliko sati, dva ili tri sata i imaju neku vrstu kolektivnog iskustva.
To je neopisivo. Za to se pripremate, ali kada se dogodi, to je spontano i na neki način jedinstveno. Volim kad se to dogodi, a tako je i većinu noći.
TAYLOR: Ako netko dođe njuškati uokolo, javit ću se.
