“Bila je to krv i meso suvremene umjetnosti ono što me stvarno zainteresiralo,” kaže Uli Sigg, švicarski biznismen, bivši veleposlanik u Kini i Sjevernoj Koreji, na glasu kao najveći privatni kolekcionar suvremene kineske umjetnosti na svijetu. Godine 2012. dao je 1463 djela iz te zbirke hongkonškom muzeju M+, procijenjenom na 163 milijuna dolara, i prodao im još 47 za 23 milijuna dolara. Posjeduje još 900 umjetnina i još uvijek ih nabavlja.
Razgovara sa mnom iz svog dvorca Mauensee iz 17. stoljeća, koji se nalazi na privatnom otoku na jezeru Mauensee, u blizini Lucerna u Švicarskoj. Sigg, 77, sjedi u sobi obloženoj drvom i nosi kariranu košulju s otvorenim ovratnikom. Sijeda mu je kosa kratko ošišana i ima nečeg od ptice grabljivice u njemu, ali i radosnosti i druželjubivosti. Iza njega je niz obojenih platna, svako s tekstom.
“Nose slogane koje su koristile banke prije globalne financijske krize, korišteni su u reklamama, čak iu Financial Timesu!” (“Vremena se mijenjaju; mi smo spremni,” kaže jedan.) Radovi su parodije kineskog umjetnika Chen Shaoxionga iz 2009. “Ali, naravno, oglasi su potpuno nestali, gotovo preko noći, tijekom krize.”
Siggovo zanimanje za suvremenu umjetnost počelo je dok je bio student u Zürichu; prvo djelo koje je kupio bila je nadrealistička slika švicarskog umjetnika — „Bilo je jeftino — u to vrijeme nisam imao novaca!“ Bio je više usredotočen na veslanje nego na umjetnost, dapače, bio je švicarski prvak s 22 godine, a njegova snažno natjecateljska, energična strana vidljiva je od tada čak iu njegovom kolekcionarstvu.
Nakon doktorata prava na sveučilištu u Zurichu, otišao je na Bliski istok i radio kao novinar sve dok njegova stručnost o regiji nije privukla švicarsku tvrtku za dizala Schindler. “Zapravo sam prodao prekrasne pokretne stepenice sa samo dvije pozlaćene stepenice za saudijsku kraljevu palaču”, smije se. Tvrtka ga je poslala u Kinu 1977. i Sigg je tamo osnovao jedno od prvih stranih zajedničkih poduzeća.
Tijekom tih ranih godina bio je pomno promatran od strane vlasti, ali on kaže: “Znao sam da mora postojati druga stvarnost od one koju sam smio vidjeti, i mislio sam da će mi suvremena umjetnost pomoći da je vidim. Ali otkrio sam da ne postoji. Nije bilo apsolutno nikakve umjetnosti osim socijalističkog realizma, a kasniji prvi eksperimenti bili su vrlo izvedeni iz zapadne umjetnosti.” Do promjene je došlo kada je Deng Xiaoping otvorio zemlju nakon 1978. “U vizualnoj umjetnosti to je značilo da su umjetnici po prvi put mogli stvarati neovisna djela.” Prethodno su umjetnici čekali narudžbe radije nego riskirali bilo što drugo.
Sigg je počeo skupljati kinesku umjetnost ranih 1990-ih. “Odmah sam shvatio da nitko nije sakupljao s ovim posebnim fokusom. . . Dao sam si zadatak da stvorim kolekciju koja može prikazati priču kineske suvremene umjetnosti, od njezinih početaka do danas.” Kao rezultat toga, “definitivno se nije radilo o mom ukusu. Namjeravao sam to onako kako sam zamišljao da će to učiniti jedna institucija, pa sam morao kupiti djela koja bih inače odbacio.” Postao je poznat kao kolekcionar i umjetnici su dolazili k njemu tražiti savjet.
Sigg je napustio Schindlera 1990. i pet godina kasnije postao švicarski veleposlanik u Kini, Mongoliji i Sjevernoj Koreji (do 1998.). “Posjetio sam Sjevernu Koreju mnogo puta i uspio nabaviti djela koja nitko drugi nije mogao kupiti. Umjetnici su bili organizirani u kolektive i radili bi djela po narudžbi države. Sjevernokorejci su željeli da za njihovu umjetnost učinim isto što sam učinio za kinesku umjetnost. [The authorities] pokazao mi je plan muzeja koji bi izgradili u Pjongjangu za zbirku. Bilo je prilično divlje — rekli su: ‘Vidiš ona vrata tamo, iza njih smo okupili 100 najboljih umjetnika naše zemlje, uđi tamo i reci im što da slikaju.’ Naravno da sam odbio prijedlog, vrlo pristojno.”
Ipak, Sigg je uspio izgraditi jednu od najvažnijih zbirki sjevernokorejske umjetnosti izvan zemlje; dijelovi, plus neki iz njegove južnokorejske kolekcije, bili su prikazani u Granični prijelazi u Kunstmuseumu u Bernu, Švicarska, 2021.
Mogao je izvesti svoju kolekciju iz Kine nakon vremena kada je bio veleposlanik, ali, kaže, to danas ne bi bilo moguće u cijelosti: “Stvari su se promijenile nakon Venecijanskog bijenala 1999.,” kada je bilo predstavljeno toliko mnogo kineskih umjetnika, “i nekoliko godina kasnije proradio je vrlo strogi izvozni režim, djelomično usmjeren prema meni: jer je službena Kina shvatila da postoji cijeli fenomen koji je potpuno izvan njihove kontrole. I to ih je jako šokiralo.
“Pod trenutnim vodstvom, Kinezi žele potpunu kontrolu nad Kinom, kako iznutra tako i izvana. Po meni, oni u društvu imaju sasvim drugačiji koncept umjetnosti. Oni misle da vam treba donijeti ljepotu, sklad i uzvišenost. Ali suvremena umjetnost je također otvaranje novih prostora za novu misao, a to je nepovoljno za sadašnje mišljenje. Suvremena umjetnost nije tvoj dobar prijatelj, nije tvoj liječnik, a ponekad ti je čak i boljka.”
U intervjuima prije donacije M+, Sigg je rekao da je odlučio donirati Hong Kongu, a ne kontinentalnoj Kini jer je teritorij slobodniji. U svjetlu trenutne političke stege, kako se sada osjeća? Kako doznajemo, izloženi radovi iz Siggove donacije.
“Pa ipak,” kaže, “i dalje bih donirao Hong Kongu, i to iz dva razloga. Prvo, to je sjajan muzej. Drugo, naravno da su Tate i drugi muzeji htjeli da im ga doniram, a oni bi mi priredili sjajnu izložbu — a zatim bi ga stavili u pohranu. To nije njihova osnovna djelatnost. Kinezi bi trebali imati pristup vlastitoj umjetnosti koju ne poznaju, zbog čega bi zbirka trebala biti u Hong Kongu.”
Skuplja li još? “Jako je teško odučiti se od sakupljanja! Naravno, Hong Kong je jako zainteresiran za ostatak zbirke, koji više odražava moj osobni ukus nego radovi koje sam inicijalno skupljao. A M+ donacija prestaje 2011. — da sam donirao, to bi napisalo sljedeće poglavlje. Ali sve ovisi o političkoj situaciji, hoće li se zaoštravati? Pratim kako se situacija razvija.”
‘
