Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Definicija ludila je raditi istu stvar uvijek iznova i očekivati različite rezultate. To je obrazac koji se čini relevantnim za prošlotjedne naslove, uključujući kineskog vođu Xi Jinpinga u Pekingu s više od desetak američkih izvršnih direktora, u pokušaju da uguše njihove brige oko poslovanja u zemlji.
Ovaj sastanak održan je kada su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo upravo nametnule sankcije hakerima, koje optužuju za dugotrajan pokušaj ubacivanja zlonamjernog softvera u američku električnu mrežu i obrambene sustave pod pokroviteljstvom Kine. I kada je Kina upravo objavila nove smjernice za blokiranje AMD i Intel čipova u svojim vladinim računalima i poslužiteljima. To također dolazi u trenutku kada je globalna zabrinutost zbog odlaganja kineskih električnih vozila nevjerojatno visoka. I kao što se Peking obratio Svjetskoj trgovinskoj organizaciji kako bi osporio Zakon o smanjenju inflacije koji je potpisala Bidenova administracija.
Što se tiče ove posljednje točke, sve što mogu misliti je: ozbiljno? Postoji li itko slijep na licemjerje Kine koja osporava porezne olakšice koje podržavaju američke proizvođače čiste energije zbog kršenja pravila Svjetske trgovinske organizacije, kada cijeli njezin ekonomski model ima koristi od dvostrukih standarda u kojima se čini da svi prihvaćaju vlastite divlje diskriminatorne politike? Kinesko gospodarstvo je, naposljetku, izgrađeno na planovima koji predviđaju desetljećima duge subvencije i protekcionističko ograničenje za većinu strateških industrija, uključujući, ali ne ograničavajući se na čistu energiju, telekomunikacije i umjetnu inteligenciju.
Ovaj golemi problem skriva se naočigled. Riječ “protekcionizam” obično se pojavljuje samo kada SAD ili Europa pokušavaju nametnuti carine ili subvencije kako bi zaštitile vlastite industrije. To vrijedi čak i kada se radi o dobrim strateškim razlozima kao što je potreba za rješavanjem klimatskih promjena ili stvaranje pravednog prijelaza radnika na zeleno gospodarstvo.
Pa ipak, kada dolazi iz Kine, protekcionizam se shvaća kao status quo. Čini se da ostatak svijeta jednostavno prihvaća da je ovo početna točka kineskog državnog kapitalizma; uzdišemo i kršimo ruke, sve dok se bez nade nadamo da će se nešto na ovoj slici promijeniti.
Pa, evo vijesti – bez novog pristupa, ništa neće biti. Cjelokupna priroda kineske političke ekonomije protivi se pretpostavkama slobodne trgovine WTO-a, da ne spominjemo Washingtonski konsenzus, koji je smatrao da će zemlje u razvoju jednostavno neprimjetno pasti u skladu s pravilima slobodnog tržišta koje su napisale zapadne sile. Znamo da se to nije dogodilo. Zapravo, jedan od najboljih primjera napretka u posljednje vrijeme su kreatori politike (uglavnom u SAD-u, ali i neki u Europi) koji su počeli skidati žmigavce i gledati svijet onakvim kakav on doista jest.
To možete vidjeti u izjavi koju je prošli tjedan izdala američka trgovinska predstavnica Katherine Tai, nakon zahtjeva Pekinga za konzultacijama sa WTO-om. Istaknula je potrebu da se SAD uhvati u koštac s klimatskim promjenama, a istovremeno jača opskrbne lance, problem koji je pojačan prošlotjednim katastrofalnim urušavanjem mosta u luci Baltimore. No također je primijetila da Narodna Republika Kina “i dalje koristi nepoštene, netržišne politike i prakse kako bi potkopala pošteno tržišno natjecanje i težila dominaciji kineskih proizvođača kako u NRK-u tako i na globalnim tržištima.” Ovdje možete sažeti hranu za van u tri riječi: lonac, čajnik, crno.
Europljani, poput mnogih američkih izvršnih direktora, dugo su bili namjerno slijepi na činjenicu da globalni trgovinski model i institucije koje ga podupiru nisu izgrađene da se nose s današnjom stvarnošću. Ali možda smo na prekretnici.
Kao što mi je Tai rekao prošli tjedan, “Europska egzistencijalna zabrinutost zbog učinaka kineskog odbacivanja električnih vozila dosegla je vrhunac.” U međuvremenu, zemlje u razvoju, uključujući mnoge u Africi, “traže više političkog prostora, jer ga Kina dobiva.” Prijevod: ako Kina može kršiti pravila, zašto ne možemo i mi?
To će, zajedno s Kinom, koja će preplaviti svijet s još više jeftinih stvari, samo nastaviti razotkrivati pukotine u trenutnom trgovinskom sustavu. Prava slika – da su pravila WTO-a često luđačka košulja za sve osim za Kinu – postaje sve jasnija.
Kako doći na bolje mjesto? Ne u WTO-u kakav trenutno postoji; postao je središte tehnokratskih svađa i političkog pozerstva za domaću publiku. Osobno mi se sviđa ideja da se krene od nule i okupi središnja grupa nacija s velikim deficitom i suficitom — među njima SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Australija, Kina, Njemačka, Južna Koreja i Tajvan — kako bismo priznali da trebamo nove , namjenski izgrađene ustanove u kojima se presuđuju sporovi.
Pravila svakog novog sustava moraju omogućiti različite političke ekonomije. Mora postojati razumijevanje da zemlje imaju pravo – štoviše potrebu – zaštititi vlastitu ekonomsku i političku stabilnost kod kuće, čak i dok sudjeluju u globalnoj trgovini. Te stvari ne bi trebale biti isključive; to je najveća lekcija iz kineske priče o razvoju.
Ovo neće biti jednostavan proces. Ali svaki dan donosi sve više dokaza da je stari sustav slomljen. Došli smo do granica modela u kojem je jeftini kapital tražio jeftinu radnu snagu bez obzira na troškove. To je nama i WTO-u donijelo borbe u kavezu bez kraja, zajedno s nepovjerenjem javnosti u vlade i poslovne vođe koji odbijaju priznati očito – moramo učiniti nešto drugačije.
