U rujnu 2022. Iranom se proširio val prosvjeda kao reakcija na smrt mlade kurdske djevojke po imenu Mahsa Jina Amini u rukama iranske policije za moral. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci ovi su prosvjedi dobili na snazi, privukavši različite birače iz više od 100 gradova i sveučilišta diljem Islamske Republike u ono što će postati poznato kao prosvjedi “Žene, život, sloboda”.
Mahsina smrt nadahnula je Kurde, iransku etničku manjinu Balochi, studente, učenice, radnice, slavne osobe, umjetnike, učiteljice — a posebno žene — da izađu na ulice protestirajući protiv obveznog nošenja hidžaba, nepravde i kontinuirane političke represije.
Odgovor iranskog političkog establišmenta na ovaj široko rasprostranjeni izazov bio je – kao što je uvijek bio – postupno i nasilno gušenje prosvjednika i društva u cjelini, dok je također optuživao zapadne sile za poticanje nemira.
Uslijedili su prekidi komunikacije i pojačan nadzor. Tada su tisuće uhićene, zatočene i mučene, mnogi su osakaćeni i napadnuti, više od 550 ljudi je ubijeno, mlade učenice su hospitalizirane zbog izloženosti napadima otrovnim plinom, osam ljudi je pogubljeno, a mnogi osuđeni na duge zatvorske kazne. UN-ova misija za utvrđivanje činjenica nedavno je zaključila da otkriveni zločini doista predstavljaju “zločine protiv čovječnosti”.
Grammyjem nagrađivani iranski pjevač Shervin Hajipour, čija je pjesma “Baraye” (“Za”) postala je himna prosvjeda “Žene za život slobode” 2022-23, među onima koji su nedavno osuđeni na tri godine zatvora. Hajipourovi stihovi izvučeni su iz ambicioznih tweetova običnih Iranaca koji žele osnove — “ . . . za ples na ulicama. . . za ovaj zagađeni zrak . . . za zatvorene intelektualne elite i za slobodu” — i postala je viralna tijekom prosvjeda diljem zemlje. Njegova priča simbolizira herojsku žrtvu bezbrojnih Iranaca čiji su životi i sredstva za život uništeni oštrom rukom brutalnog režima.
Uz porast autoritarnosti diljem svijeta, prosvjedi su privukli značajnu međunarodnu pozornost, potaknuvši obnovljene nade da će iranska država ustupiti mjesto zahtjevima žena i šireg društva za društvenim i političkim promjenama. Veća neizgovorena težnja je da će takva umjerenost dovesti do ideološkog omekšavanja Islamske Republike i promjene u njenom naprednom nuklearnom programu, njenom antiameričkom stavu i podršci proxy skupinama diljem Bliskog istoka koje bi imale značajan utjecaj.
Dvije nove knjige odaju počast prosvjednom pokretu 2022.-23.: Što Iranci žele povjesničara Arasha Azizija, te višeautorski Žena, život, sloboda, zbirka priča, u stilu grafičkog romana, uredila Marjane Satrapi. , autor hvaljenog autobiografskog grafičkog romana Perzepolis (2000.), pruža živopisnu vizualizaciju prosvjeda i naknadnog gušenja vlasti. Azizi, u međuvremenu, uzima širi objektiv kako bi pokazao da Iranci već dugo prosvjeduju u korist reformi. Obje knjige tvrde da su političke ili revolucionarne promjene u Iranu neizbježne, iako ih je nemoguće predvidjeti.
Što Iranci žele ima povijesni pristup, rasvjetljavajući slojeve raznolikog prosvjednog pokreta u zemlji koji je od iranske revolucije 1979. ukorijenjen u formalnom aktivizmu, organiziranim kampanjama, bojkotima i običnom svakodnevnom otporu. Nadilazeći tradicionalni pristup pregleda prošlih krugova prosvjeda — studentski pokret iz 1999., Zeleni pokret iz 2009. i ekonomski prosvjedi iz 2017. i 2019. — Azizijeva tematska leća pruža čitatelju pristupačan i sveobuhvatan prikaz popularnog aktivizma predvođenog svakodnevnim herojima koji klonu u iranskim zatvorima ili ispuniti njegova groblja.
Svako poglavlje se bavi prosvjednom temom — u rasponu od mira, prava žena, pitanja rada, okoliša, slobode vjeroispovijesti i izražavanja, te afganistanskih izbjeglica — kako bi zajedno istkala povijest ovih pokreta, težnje javnosti iza njih i represivnu reakciju vlade. .
“Ali ideolozi ne prave revolucije. Obični ljudi to rade”, piše Azizi, američki povjesničar. Nedavni prosvjedni pokreti u Iranu, tvrdi on, dio su nove revolucije u nastajanju – one kojoj se nada, ali zahtijeva razumijevanje povijesti i kooperativno djelovanje kako bi se izgradilo na prošlim žrtvama.
Svaka tema je osobno izražena kroz imena i priče heroja i mučenika 45 godina prosvjeda i kasnije. Neki su dobro poznati, poput dobitnice Nobelove nagrade za mir 2023. Narges Mohammadi i iranske odvjetnice Nasrin Sotoudeh, oboje u zatvoru zbog svog dugogodišnjeg građanskog aktivizma. Među ostalima su Niloufar Bayani i Sepideh Kashani, uhićeni zbog ekološkog aktivizma 2018., kao i Sahar Khodayari, koji se samospalio prosvjedujući protiv zabrane ženama na stadionima, te Ali Nejati, radnički vođa. Azizi također posvećuje prostor Niki Shahkarami i Sarini Esmailzadeh, koje su obje ubile snage sigurnosti 2022. godine.
Nasuprot tome, Satrapijeva kolekcija pruža mješavinu perspektiva u vezi s iranskim otporom i vladinim represijama. Odvažnom vizualizacijom prosvjeda i političke represije, Satrapi (koja živi u Parizu) i njeni suradnici Farid Vahidi, Abbas Milani i Jean-Pierre Perrin nastoje inspirirati publiku unutar i izvan Irana te ojačati solidarnost s onima u zemlji. Dok će samo krivotvorene kopije stići do Irana, njihova je živopisno i bolno svjedočanstvo duboke narodne frustracije koja prožima Iran i temeljne nade koja ga prati.
U ovom tečnom prijevodu Une Dimitrijević, ilustracije koje je doprinijelo 17 umjetnika dodaju boju vinjetama koje opisuju događaje oko smrti Mahse Amini i prosvjede koji su uslijedili. Poput Azizija, i oni ističu ulogu svakodnevnih heroja kao prosvjednika i zatvorenika. Štoviše, oni vizualiziraju kako je slogan “Žena životna sloboda” inspiriran kurdskim aktivizmom, koji smatra dostojanstvo i uključivanje žena ključnim za širu slobodu. Iako je revolucija 1979. godine donijela preokret u pravima žena u Iranu, iranske su žene i dalje visoko obrazovane i unatoč vladinoj politici isključivanja, aktivne su u cijelom društvu.
Njihov rad spaja priče o patrijarhalnim normama i prirodi režimske tiranije, od cenzure preko autoritarne kontrole do nasilja i mučenja u ozloglašenom teheranskom zatvoru Evin — gdje je britansko-iranska dvojna državljanka Nazanin Zaghari Ratcliffe držana među mnogim drugima. Također pokazuju kako sustav dijeli opoziciju i stvara kulturu straha kroz nadzor, ponižavanje i zastrašivanje.
Jezivi crteži Alija Khameneija, iranskog vrhovnog vođe Mane i Touke Neyestanija, ukazuju na njegovu jasnu ulogu u sistematiziranju represije. Korpus čuvara islamske revolucije predstavlja njegovu pretorijansku gardu. Drugo poglavlje prožeto je ograničenim naglascima iranske povijesti, grafikama o proslavi iranske nove godine — i prikazuje neobičan sastav slavnih Iranaca diljem svijeta.
Te priče ne teku uvijek od jedne do druge. Ali zajedno bacaju svjetlo na raznoliku, dinamičnu prirodu iranskog otpora, društvene kontradikcije oko vjere i konačno kolektivnu čežnju za boljim Iranom. Posljednje poglavlje, pod naslovom “A onda?”, ima za cilj nadgraditi ovu čežnju vizualizirajući vijugavi razgovor autora o tome što će donijeti budućnost Irana. Zaključuju, poput Azizija, da je politička promjena, ako ne i revolucija, neizbježna.
Jedan aspekt koji je nedovoljno razmotren u Satrapijevoj knjizi je uloga gotovo 5 milijuna dijaspore, otprilike sedam posto ukupnog broja Iranaca, koja je odigrala važnu ulogu u nedavnim prosvjedima. Zaslužilo bi da se usredotočimo na sebe – pogotovo jer posljednji razgovor aludira na dijasporu i razmatra pitanje budućeg vodstva.
U jedinstvenom pokušaju izgradnje šire solidarnosti, međunarodni prosvjedi organizirani su diljem svijeta od Toronta do Sydneya i Berlina, iznenadivši iransko vodstvo. Svjetski čelnici osudili su represije iranske vlade i nametnuli sankcije njegovoj političkoj eliti.
Samozvane oporbene figure u egzilu pokušale su pokazati kratkotrajno jedinstvo, čak su proglasile demokratsku povelju načela – samo da bi izbjegle te vrijednosti i vratile se alarmantnim obrascima natjecanja i napada. Dijaspora zbog svojih ideoloških, demografskih i geografskih podijeljenosti sigurno još nije spremna na značajniju podršku prosvjednicima, niti je uspjela predstaviti demokratsku viziju budućnosti.
Ovo ograničeno jedinstvo dijaspore, zajedno sa žestokim i dosljednim državnim slamanjem, nagovještava mračniju sliku na horizontu. Unatoč jasnoj krizi legitimiteta, iranski politički establišment nastavlja se oslanjati na prisilnu represiju kako bi zaštitio sustav, u konačnici ostajući tvrdoglav na promjene. Umjesto da se vidi da podupire popularni poziv na liberalizaciju islamskog kodeksa odijevanja, iranski parlament udvostručio je prijedlog zakona o hidžabu i nevinosti koji ima za cilj kažnjavanje izazivača.
Nije iznenađenje da su iranski parlamentarni izbori i izbori za Skupštinu stručnjaka u ožujku imali najniži odaziv od 41 posto u povijesti Islamske Republike. Ipak, sustav je i dalje zaokupljen preživljavanjem utjecaja sveobuhvatnijih ekonomskih sankcija i podržavanjem svoje osovine otpornih grupa diljem Bliskog istoka. Neizbježno kleričko nasljeđivanje vrhovnog vođe Alija Khameneija, koji je na vlasti više od tri desetljeća, sigurno će biti ključna prekretnica na horizontu za Iran i njegov narod.
Obje nam knjige govore da su iranski prosvjedi dio većeg vala političke promjene – ako ne i transformacije – Islamske Republike koja dolazi. Kada se to pokaže, utjecaj na iransko društvo i diljem Bliskog istoka, gdje je Islamska Republika bila destabilizirajuća sila, bit će značajan.
Ono što je neizvjesno jest hoće li ta promjena donijeti demokratski Iran ili novu verziju autokratskog Irana. Dok Azizi sugerira da je “iranska potraga za normalnošću i demokracijom” viđena u pobuni 2022. protiv rastućeg autoritarnog globalnog trenda, njemu i Satrapiju nije jasno kako će Iranci krenuti naprijed. Oslanjajući se na iransku dinamičnu povijest vođenu prosvjedima, možemo biti sigurni da je u nedostatku političkih, ekonomskih ili društvenih reformi još više nemira.
Međutim, kako bi takvo djelovanje preveli u učinkovitiju stvarnost, Iranci moraju razmisliti ne samo o žrtvi prošlih heroja i mučenika, već i o tome kako spojiti svoje različite niti aktivizma u kolektivnu platformu za djelovanje. “Kao i uvijek s revolucijama, ova prava bitka počinje sutra”, zaključuje Azizi. U stvarnosti, suradnja mora početi danas.
Žena Život Sloboda Priredila Marjane Satrapi, prevela Una Dimitrijević Tisak Seven Stories £30/$35.95, 270 stranica
Što Iranci žele: žene, život, slobodu autora Arasha Azizija Oneworld £20, 256 stranica
Sanam Vakil je direktor Chatham House programa za Bliski istok i Sjevernu Afriku
Pridružite se našoj online grupi za knjige na Facebooku na i pretplatite se na naš podcast gdje god slušaš
