BUKUREŠT, Rumunjska — Andreea Alexandru je fotografkinja koja radi za Associated Press u Bukureštu, Rumunjska. Alexandru je pokrivao nemire, izbore, sportske i kulturne događaje. Njezini inozemni zadaci uključivali su krunidbu britanskog kralja Charlesa III.
Ova je rubrika dio serije koja ističe novinare Associated Pressa za Mjesec ženske povijesti. Prethodni dio prikazao je jednog od naših fotografa koji je dokumentirao nasilje nad ženama na Haitiju.
——
Pokušavam gledati na nevolje kao na motivaciju i priliku za razvoj, kako u društvenim interakcijama tako iu fotografiji. Tjera me da pokušavam bolje komunicirati s ljudima, jer nevolje i diskriminacija počinju iz straha i loše komunikacije. To je, očito, lakše reći nego učiniti, ali za mene je to jedini put.
Moja fotografska avantura započela je kad sam imao 15-ak godina i prvi put sam fotografirao, na obiteljskom vjenčanju. Svi su mi uporno govorili da su toliko loši da je bilo jasno da nikad u životu neću moći snimiti pristojnu fotografiju. Njihove mi riječi još uvijek odzvanjaju u glavi i još uvijek djeluju kao uvrnuta motivacijska mantra.
Neki članovi moje obitelji povremeno me pohvale za moj rad, a onda u istoj rečenici kažu: “trebao si zadržati svoj pošteni posao arhitektice, ovaj nije za žene.” Pokušavam to shvatiti kao ohrabrujući govor.
Da, teže je kao žena u profesijama koje se smatraju muškim teritorijem, ali nije nimalo beznadno: prije samo nekoliko generacija većina se profesija smatrala “samo za muškarce”, a to se toliko drastično promijenilo da je teško zamisliti takva vremena ikada postojao.
Ja, baš kao i svaka žena, često osjećam određenu razinu diskriminacije, bilo očitovane otvoreno ili na prikriveniji način. Međutim, to nije ni blizu onoga s čime se žene suočavaju u ugroženim društvenim skupinama u kojima pristup obrazovanju nije zadat ili nisu ispunjeni minimalni pristojni životni uvjeti. Banalizirao bih svakodnevnu nevolju svih žena koje trpe nezamislivu diskriminaciju kada bih naveo primjere niske razine agresije s kojom sam suočen.
To ne znači da treba prihvatiti bilo koju razinu diskriminacije, ali realizam i perspektiva su nužni, inače ćemo na kraju povrijediti sam cilj za koji se borimo. Ako usporedim penjanje uz stepenice s dosezanjem vrha Mont Everesta, nitko me neće shvatiti ozbiljno. To je rizik koji neću prihvatiti – najstrašnije stvari počinju s ljudima koji misle da stvari nisu tako ozbiljne.
Kolega uvijek kaže: Mi smo fantastična bića, koristimo vrlo pogrešan softver. Vjerujem u nadogradnje softvera — prešli smo jako dug put, još je dug put pred nama.
Stići ćemo tamo ako svatko odradi svoj dio posla.
