Besplatno otključajte Editor’s Digest
Roula Khalaf, urednica FT-a, bira svoje omiljene priče u ovom tjednom biltenu.
Jedna upečatljiva razlika između prikupljanja sredstava za dobrotvorne ili političke svrhe i prikupljanja sredstava za posao je da se u prvom slučaju neuspjeh plaća.
Uzmimo međunarodni razvoj: stvarnost je da je stanje siromašnih u svijetu znatno bolje u većem dijelu svijeta nego što je bilo prije pola stoljeća, ali slušajući većinu marketinških gluposti koje iznose različiti ciljevi kojima doniram, Zaključio bih da su prošlih 50 godina proveli petljajući okolo i ne postigavši apsolutno ništa vrijedno pažnje.
Isto vrijedi i za većinu političkih stranaka. Konzervativci u Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, suočavaju se s izborima koji su na mnoge načine već otpis, prikupljaju sredstva s istom drekom i očajem kao što to čine demokrati u SAD-u sa zdravim izgledima za pobjedu.
Za to postoje dobri razlozi utemeljeni na istraživanju. Bilo bi mi draže da su moji odabranici kao prioritet dobili više novca kako bi nastavili raditi ono što rade nego da daju iscrpan izvještaj o tome što su postigli u prošlosti. Ali kao i sve obmane, koliko god bile korisne, ovo ima korozivni učinak, jer znači da organizacije gube iz vida činjenicu da neuspjeh nije samo marketinški alat – on je vrlo stvaran.
To se najjasnije može vidjeti u areni koja povezuje i stvaranje novca i dobrotvorne aktivnosti: izvedbene umjetnosti.
Razmotrite takozvane Black Out večeri, inovaciju (ako se “segregacija, ali na pravom putu” može smatrati inovativnom) za poticanje većeg broja crnaca da prisustvuju pozivanjem “publike koja se identificira isključivo crncima”. Zviždanje se od tada proširilo na pola tuceta kina u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu.
Sada Igra robova, brodvejska produkcija koja je prva predstavila koncept, prebačena je na londonski West End, što je izazvalo žestoku raspravu o prednostima sheme. Downing Street ga je nazvao “pogrešnim i razdornim”, dok ga je Jeremy O Harris, dramatičar koji je predstavio koncept, branio rekavši da su njegovi baka i djed morali iskusiti segregaciju “i gore”.
Instinktivno sam revoltiran politikom koju ta kazališta provode. No, također sam pogođen jednako važnim i raširenijim problemom: da nitko od uključenih nema pojma funkcionira li shema niti ikakav plan za njezino mjerenje. Moje lokalno kazalište, Almeida u sjevernom Londonu, koristilo je “Black Out” večeri u prošlosti, ali nema načina da kaže je li događaj doista postigao svoj dugoročni cilj povećanja broja crnaca koji posjećuju produkcije ili ne. sudjelujući u njihovom okupljanju, iz jednostavnog razloga što oni ne mjere te stvari.
Za to postoje dobri razlozi: ne mogu zamisliti ništa što bi me više odvratilo nego da, kad sam rezervirao karte za gledanje Dannyja Sapanija kralj Lear, morao sam ispuniti obrazac za raznolikost i praćenje. Druge politike za poboljšanje sudjelovanja, kao što je, recimo, davanje kazališnih predstava svakom djetetu državne škole, nužno su “pogodak i nada” – bilo bi okrutno i nepopularno ako bismo odlučili testirati funkcionira li ta shema tako da prvo damo ulaznice za kazalište jednoj skupini državno obrazovane djece i svjesno ih uskraćivati drugome.
Ali školski izleti u kazalište ne izazivaju gorke podjele, dok odvojene kazališne večeri jesu. Nadali biste se da će netko tko ih vodi biti više uznemiren činjenicom da ne mogu sa sigurnošću reći ni rade li. Jednako važno, organizacije se često tapšu po ramenu jer rade nekoliko visokoprofilnih i kontroverznih stvari koje bi mogle funkcionirati, umjesto da se usredotoče na intenzivnije i pouzdanije sheme. (Ako vam je stalo do raznolikosti na pozornici, najpouzdanija poluga za povlačenje je plaćati više, a ako vam je stalo do toga na štandovima, najbolje je da naplatite manje.)
Problem je što društveno vrijedni ciljevi mogu postati otporni na pritisak da pokažu da ono što rade zapravo funkcionira. A to se proteže i dalje od pitanja etničke raznolikosti i kazališta.
To je problem u obuci o implicitnoj pristranosti koja se provodi bez ikakvog naknadnog ispitivanja je li doista smanjila vjerojatnost da će ljudi zapošljavati prema vlastitoj slici. I to je vidljivo u svakoj loše osmišljenoj mentorskoj shemi koja malo čini za mentitee, ali zanemaruje pitanje što se točno postiže.
Svi mi koji kritiziramo Black Out nights jer nam se ne sviđa princip koji je u pitanju također smo krivi što nismo postavili prvo pitanje koje bismo trebali postaviti svakome tko radi bilo što, bez obzira koliko vrijedno bilo. A to je: kako ćemo točno moći reći jeste li uspjeli ili niste?
