Adam Smith vjeruje da su pojedinci jedini koji stvarno mogu znati situaciju u kojoj se nalaze i vrijednost koju pripisuju dobrima koja pripadaju njima i drugim ljudima. Oni također najbolje znaju koje su akcije najprikladnije za poboljšanje njihove sudbine i ljudi koje vole. Pojedinac se odriče onoga što manje cijeni, s obzirom na okolnosti, kako bi dobio ono što smatra većom vrijednošću. On ima neku korist od razmjene i potiče ga na proizvodnju dobara koja netko drugi želi, jer je ta razmjena način na koji od svog partnera dobiva dobra koja su mu potrebna.
Silviu Cerna Foto: Osobna arhiva
Gore opisana situacija moguća je kao rezultat postojanja skupa moralnih i pravnih institucija, koje usmjeravaju djelovanje svake osobe. Prvo, te se institucije temelje na načelu da čovjek ima pravo na život, da slobodno postavlja svoje ciljeve i da slobodno odlučuje o najboljim načinima za njihovo postizanje. Drugo, spomenute institucije temelje se na načelu da se ljudski odnosi rađaju u uvjetima slobodnog udruživanja i dobrovoljne razmjene. Drugim riječima, institucije sprječavaju pojedince, moralno i zakonski, da ubijaju, kradu ili varaju svoje bližnje kako bi dobili željena dobra.
U tom institucionalnom, moralnom i zakonskom okviru ostaje samo jedno rješenje za pojedince koji iz raznih razloga ne mogu proizvesti sva dobra koja su im potrebna. Oni moraju upotrijebiti svoje prirodne darove, vještine i znanje kako bi pronašli mjesto u društvenom sustavu podjele rada koje će im omogućiti da se specijaliziraju za proizvodnju i prodaju dobara koja su dovoljno tražena od strane drugih ljudi, tako da ih dobivaju kroz razmijeniti sredstva za kupnju onoga što žele.
Činjenica da je razmjena dobrovoljna i stoga zahtijeva pristanak strana znači da bilo koji drugi čovjek može učiniti isto i pokušati zauzvrat zauzeti mjesto na tržištu. To je ono što Smith govori kada kaže – objašnjavajući sustav prirodne slobode – da je svaki čovjek slobodan koristiti svoj rad i kapital u natjecanju s drugima.
To znači da je osobni interes svakog čovjeka usmjeren na stalno nastojanje da proizvodi kvalitetnu, novu i jeftinu robu, kao i da pridobije nove kupce. Sukladno tome, osobni interes i nenasilni institucionalni okvir djeluju kao pokretačke snage za povećanje općeg prosperiteta čovječanstva, sve dok su ekonomski uspjeh i životni standard jednog čovjeka povezani s porastom životnog standarda drugih.
Adam Smith nikada nije rekao da su društvo, njegova etika i institucije proizvod planiranja ili vladine koncepcije. Bio je dio skupine škotskih mislilaca iz osamnaestog stoljeća koji su naglašavali evolucijski i “spontani” razvoj društvenog poretka. Za njih je važan čimbenik poboljšanja materijalnog položaja čovječanstva sustav podjele rada kojim se svaki pojedinac nastoji specijalizirati za ono što može učiniti bolje od drugih, a iz čega se rađa međuovisni sustav nacionalnog i svjetskog. trgovina.
Podjela rada, kao što su jezik, tradicija, moral, pravila ponašanja i čitav niz drugih društvenih institucija nisu stvorene političkim dekretom ili vladama. Pojavili su se u osvit ljudske civilizacije kada su ljudi otkrili prednosti proizvodnje dobara u količinama većim od onih koje sami mogu iskoristiti, jer su otkrili da su drugi pojedinci voljni primiti neke od tih viška proizvoda u zamjenu za vlastita dobra koja su oni, u pak, nudi ih u zamjenu.
Opći zaključak je da je osobni interes svakog čovjeka da svoj rad, resurse i kapital koristi na najučinkovitiji način. Na taj način svaki pojedinac ostvaruje ne samo svoje interese, već i interese svih onih koje nastoji zadovoljiti i služiti na tržištu, jer za postizanje svojih ciljeva usmjerava svoje napore prema onome za što smatra da je on je najkorisniji svojim bližnjima.
Smith nije vidio nikakve pozitivne rezultate od razmjena provedenih u uvjetima u kojima ljudi namjerno teže zadovoljenju “općeg interesa”. Ističe da pojedinci bolje poznaju vlastitu situaciju i prilike od nositelja političke moći, koji uglavnom ne znaju ništa ili vrlo malo o narodu kojim vladaju. Drugim riječima, Smith upozorava na opasnost da vlada kontrolira, organizira i usmjerava gospodarsku aktivnost u zemlji. Oni koji najčešće završavaju na pozicijama zakonodavaca i planera su najarogantniji i najsamouvjereniji pojedinci koji se ne ustručavaju nametnuti svoje projekte ostatku društva; misle da znaju što treba učiniti i da je njihov “plan” bolji nego dopustiti ljudima da slobodno odlučuju o vlastitim životima i interakcijama s drugim ljudima. U The Theory of Moral Sentiments, Smith ovog društvenog inženjera ili središnjeg planera naziva “čovjek sustava”.
Ono što je upečatljivo u kritici Adama Smitha o vladinim trgovinskim ograničenjima u obliku carina i zabrana uvoza jest njegovo upozorenje na opasnost od autoritarne i nametljive vlade. Nitko ne proizvodi za sebe – kaže – ono što može jeftinije kupiti od drugih. Plaća specijalizirajući se za djelatnost u kojoj ima veću komercijalnu prednost od svojih konkurenata. I to se odnosi kako na svakog stanovnika jedne zemlje tako i na sve građane te zemlje. Sve što je potrebno jest da se pojedincima prepusti da slijede svoje vlastite interese: proizvodnja i prosperitet odvijat će se na poljima i u oblicima koji su najpovoljniji za sve članove društva, čiju ekonomsku aktivnost usmjeravaju ponuda i potražnja, domaća ili vanjska.
Adam Smith, međutim, nije baš optimističan u pogledu mogućnosti da će njegovi argumenti u korist ekonomske slobode i njegova kritika državne intervencije pokrenuti reforme potrebne za uspostavu slobodnog društva. On smatra da postoje dvije sile koje ovu mogućnost čine malo vjerojatnom: “predrasude javnosti” i “moć interesnih skupina”.
Pod “predrasudama javnosti” Smith misli na poteškoće običnog građanina da slijedi razmišljanje ekonomista, koji znanstveno analizira kako tržište funkcionira bez državne intervencije. Kao rezultat toga, običnom čovjeku je teško, ako ne i nemoguće, razumjeti da vladina ograničenja i propisi samo ometaju ekonomski prosperitet i opće poboljšanje ljudskog stanja – što sloboda omogućuje.
“Moć interesnih skupina” odnosi se na različite društvene kategorije, manje ili više organizirane, koje žive od raznih i raznovrsnih milosti i privilegija dobivenih od vlasti na štetu većine stanovništva. Čine sve da spriječe smanjenje ili ukidanje tih privilegija i pogodnosti, te ih na sve načine pokušavaju povećati na štetu konkurenata ili poreznih obveznika. Kritike državnih intervencija, dovođenja u pitanje nacionalnih monopola, subvencija, carina itd. često se osuđuju i predstavljaju kao stvarna opasnost za naciju od strane onih koji bi u slučaju slobodnog tržišnog društva i otvorenog društva izgubili svoje privilegije.
Unatoč pesimizmu Adama Smitha, manje od jedne generacije nakon njegove smrti, njegova koncepcija prirodne slobode bila je široko prakticirana u Britaniji i Sjedinjenim Državama. Druge su zemlje krenule u istom smjeru, iako ne tako odlučno i daleko. To ne znači da je sloboda gospodarskog djelovanja trijumfirala svugdje u svijetu. –
