Iako postoji mnoštvo hodočasničkih putova dostupnih svima – sjetite se samo svjetski poznatog El Camina – također je važno da redovnici barem jednom godišnje odu pješice i ojačaju jedni druge u svom pozivu. Tako je bilo iu travnju ove godine, kada je ukupno četrdeset i jedan član dvanaest redova krenuo na dvadeset sedam kilometara dugo hodočašće kako bi se konačno susreli sa svojom braćom u nacionalnom svetištu Mátraverebély-Szentkút.
Bit marša bila je hodočastiti u isključenje vanjskog svijeta, obraćajući pažnju na sebe i svoje suputnike.
“Gospodin me pozvao svojom ljubavlju”
Otac Julián više je puta sudjelovao na takvim hodočašćima. Smatra da je takav marš uvijek traženje, ali on je već na svom mjestu, nema što naći. Župnik Mátraverebély-Szentkúta ispovijeda, služi misu, propovijeda i obavlja duhovni rad. Inače, otac je rođen kao László, nakon školovanja i mature otišao je na tehnički fakultet i godinama radio u odabranoj struci. Na pitanje što ga je navelo da postane redovnik, odgovorio je: “ljubav”.
– Svatko ima svoj individualni poziv. Godine 1983. diplomirao sam na Tehničkom sveučilištu u Budimpešti i potom četiri godine radio na Središnjem institutu za istraživanje fizike, gdje sam neizmjerno uživao u svom poslu, čak sam odlazio i nedjeljom. Pa ne za novac, besplatno – prisjetio se otac Julián. – Ali to je bila samo takva odgoda s moje strane. Odmalena sam osjećao da me Bog zove za svećenika, ali sam svećeništvo odbacio jer sam već u vrtiću bio zaljubljen. Onda sve vrijeme, pa i tijekom škola. Zato sam uvijek tražio odgodu da prvo postanem inženjer strojarstva…
U to vrijeme nije ni čuo za postojanje redovnika. Kao inženjer strojarstva zarađivao je izuzetno dobro, kako je rekao, mjesečna plaća bila mu je veća od očeve koji je radio fizičke poslove u rudniku. Zaljubio se u duboko religioznu djevojku, ali to je, kako se kasnije pokazalo, samo služilo pravom pozivu obojice.
– Spremala sam ispit kad sam čitala o braku proroka Hošee koji je bio simbol ljubavi Boga i čovjeka. Tada sam doživio da je Svevišnji prisutan, da nisam sam i da je Bog sa mnom. On me voli. I iako sam moja tadašnja ljubav i ja svaki dan išla na misu, osjećala sam veću ljubav od Gospodina, i to je dirnulo moje srce – rekao je svećenik koji je u međuvremenu doznao da mu je bivša ljubav postala časna sestra.
Odjednom je sve postalo jasno
Judit je učiteljica. Točnije, upravo je bilo. Jer mu je 1991. postalo jasno da je pozvan na drugi put.
– Predavao sam učenicima u tri škole. Naučio sam obratiti pozornost na ono što je moja služba i tako sam uspio otpustiti svoj prethodni život. Ne bih mogao u potpunosti biti tamo gdje je moja misija ako bih se previše bavio prošlošću. Naravno, još uvijek ima veza, ali sada se fokusiram na ono što sada imam – rekla je medicinska sestra Judit, koju motivira to što se može nositi s ljudima.
Iako je voljela svoje zanimanje, više puta su je pozivali da predaje, ali kao medicinskoj sestri važnije joj je da može živjeti u bratskoj zajednici, gdje može raditi za ljude zajedno, zajedno, učeći jedni od drugih . Prisjetila se i vremena kada je odlučila izabrati život medicinske sestre.
– Bilo je većih i manjih natpisa. Na koledžu sam pohađao satove vjeronauka i Biblije. Shvatio sam da mi je najvažnije moliti Boga da pronađe razlog zašto sam konačno ovdje na zemlji. Dobio sam znakove toga iz Svetog pisma, iz molitvi, pa čak i iz razgovora s drugim ljudima. Odjednom je postalo potpuno jasno da je to moj put – rekla je medicinska sestra Judit.
Ne bi opet bio inženjer strojarstva
Otac Lóránt pozdravio je redovnike hodočasnike koji su došli u svetište. Kako je rekao, redovnici su organizirali pohod za sebe, jer je bit cijelog događaja otići negdje za Boga, na mjesto gdje se možemo susresti s Gospodinom.
– To se odnosi na sve, ne samo na redovnike. Inače, hodočašće pomalo zrcali i naš život. Odnekud počinjemo i negdje idemo. Svi mi. Dolazak na hodočasničko mjesto simbolizira naš dolazak. Trenutak kada, po svojoj vjeri, stižemo do dobrog boga – rekao je otac koji smatra da se ponekad trebamo “isključiti” i svjesno prihvatiti neku nelagodu zaboga.
Otac Lóránt bio je inženjer strojarstva i radio je u svojoj struci dvije godine. Tijekom sveučilišnih godina pridružio se teološkoj grupi, što mu je dalo zacrtan put. Još kao mladi student postavljao si je ciljeve za koje je kasnije vjerovao da nisu ni važni ni bitni. Od tada smatra da je dobro odlučio i da mu inženjerska karijera ne nedostaje.
Galerija
Zašto netko danas postaje redovnik? Ispratili smo hodočasnike, fotografije
28.04.2024
