Mlada, blistava Anne Hathaway prolazi kroz uloge koje su u našim srcima utisnule njezinu sliku kao oličenje ljupkosti i talenta. Od nespretne princeze do začarane djevojke, Hathaway se činila nezaustavljivom, miljenicom Hollywooda koja nije mogla pogriješiti.
Zatim, kao da je netko pritisnuo prekidač, plima se okrenula. Odjednom Hathawayu nisu cvjetale ruže i pljesak.
Oko 2012. val nezadovoljstva, prikladno nazvan “Hatha-mržnja”, počeo je bujati. Ali što je okrenulo prekidač? Zašto je nekoć voljena zvijezda postala meta tako intenzivnog promatranja?
Jednostavan odgovor?
Svodi se na percepciju neautentičnosti i pretjeranog postignuća.
Mržnja koju su neki osjećali prema Anne Hathaway, poznata kao “Hatha-mržnja”, prvenstveno se pripisivala percepciji neautentičnosti i njezinom ponašanju “djeteta iz kazališta”, koje su neki smatrali pretjerano uglađenim i uvježbanim. Njezin visokoenergetski gost na dodjeli Oscara 2011. dodatno je potaknuo kritike da se previše trudi da joj se dopadne, što je u oštrom kontrastu s rastućim apetitom javnosti za percipiranom autentičnošću slavnih osoba.
Osim toga, njezin staložen, naizgled besprijekoran javni imidž mogao bi se sukobiti s srodnijim, nezaštićenim trenucima koje je publika slavila s drugim zvijezdama. Na kraju, čudne teorije sugeriraju da je njezin fizički izgled nesvjesno podsjećao ljude na ekonomske poteškoće, dodajući neočekivani sloj javnom raspoloženju.
U srcu fenomena “Hatha-mržnje” leži koktel faktora. Od svoje kazališne pozadine koju su neki smatrali previše uglađenom za nastup na dodjeli Oscara koji je skrenuo s kursa, Hathaway se našla u moru javnog skepticizma.
Njezini pokušaji humora i povezanosti, koji su trebali omiliti, nekako su imali suprotan učinak. Kritičari su označili njezine napore kao previše truda, njezinu osobu kao previše uvježbanu. Bio je to neobičan razvoj događaja za glumicu koja je prije uživala gotovo sveopće divljenje.
Za to je kriv kazališni klinac
Kopajući dublje, bit ovog prezira može se pratiti unatrag do nekoliko ključnih trenutaka i karakteristika koje se pripisuju Hathawayu.
Hollywood.com je ponovio mišljenje Richarda Lawsona kojega je Hathaway predstavljala “loša vrsta kazališnog djeteta,” etiketa koja proizlazi iz njezinih dana nastupa u New Jerseyju. Ovaj nadimak nije bio kompliment. Umjesto toga, sugerirao je da je Hathawayino držanje bilo previše uglađeno i možda neiskreno, kritika koja je zapela i proširila se poput šumskog požara.
Oscari 2011. pružili su ključnu pozornicu za razvoj ove priče. Hathawayina izvedba, zajedno s Jamesom Francom, viđena je kao pretjerano entuzijastična, oštra suprotnost prigušenijim ili “autentičnijim” trenucima koji se slave u Hollywoodu.
Ova je noć značajno promijenila percepciju javnosti, bacajući Hathaway u svjetlo koje je, čini se, proturječilo rastućoj želji industrije za sirovom, nefiltriranom autentičnošću.
Dodajući neočekivani obrat priči, profesor psihologije Terry Pettijohn predložio je Salonu intrigantnu teoriju, povezujući Hathawayino vitko lice s društvenim raspoloženjima.
Prema Pettijohnu, tijekom izazovnih vremena, ljudi se priklanjaju slavnim osobama s osobinama koje odražavaju ozbiljnost ere, podsvjesnom sklonošću koja je Hathaway nenamjerno prikazala kao lice posrnulog gospodarstva.
To je neobičan dio slagalice, ali dodaje još jedan sloj složenom odnosu između javnih osoba i njihove publike.
Možda je najsjajnija usporedba između Hathaway i njezine suvremenice Jennifer Lawrence. Lawrenceino noćno posrtanje s Oscarom, upareno s njezinim iskrenim humorom, zavoljelo ju je javnosti na načine na koje Hathawayina uglađena staloženost nije.
To je rječit kontrast koji naglašava nesigurnu ravnotežu između savršenstva i povezanosti na sudu javnog mnijenja.
Lena Dunham se izjasnila o tome, braneći Hathaway kao feministicu s hvalevrijednim kvalitetama i sugerirajući da se reakcija manje odnosi na Hathaway, a više na neumjesnu društvenu agresiju. Ovo je podsjetnik na često nemilosrdnu leću kroz koju gledamo slavne osobe, očekujući od njih da upravljaju žicom javnog života s nemogućom gracioznošću.
U nedavnom iskrenom otkriću za Vanity Fair, Anne Hathaway je podijelila svoje osobne borbe s valom internetske mržnje na koju je naišla nakon osvajanja Oscara za film “Jadnici” 2013. To je razdoblje obilježilo značajan pad njezine javne slike, s Hathaway suočenom s razina nadzora koja je, čini se, zasjenila njezina postignuća.
“Mnogi ljudi mi ne bi dali uloge jer su bili toliko zabrinuti koliko je moj identitet postao otrovan na internetu.”
Ova izjava naglašava opipljiv utjecaj koji percepcija javnosti može imati na karijeru glumca, naglašavajući zabrinjavajući presjek između slavnih i dinamike društvenih medija.
Hathawayino razmišljanje o ovom vremenu otkriva ne samo izazove s kojima se suočila, već i njezinu otpornost. Režiseru Christopheru Nolanu, koji ju je nakon negativnih reakcija dao ulogu u “Interstellaru”, smatra ključnom figurom koja joj je pomogla da prebrodi oluju.
Anne Hathaway je rekla,
“Imao sam anđela u Christopheru Nolanu, koji nije mario za to i dao mi je jednu od najljepših uloga koje sam imao u jednom od najboljih filmova u kojima sam sudjelovao.”
Ova zahvalnost prema Nolanu naglašava važnost saveznika unutar industrije, posebno u vrijeme nepotrebnih kritika.
Iskustvo je također pružilo Hathawayu dubok osobni uvid u prirodu poniženja i otpornosti. Podijelila je,
“Poniženje je tako teška stvar kroz koju treba proći. Ključno je ne dopustiti da vas zatvori. Morate ostati hrabri, a to može biti teško jer mislite: ‘Ako ostanem siguran, ako zagrlim sredinu, ako ne privlačim previše pozornosti na sebe, neće boljeti’.”
Hathawayine riječi odražavaju duboko razumijevanje osobne cijene slave i hrabrosti koja je potrebna da se ostane vjeran sebi usprkos nedaćama.
Nadalje, Hathaway se dotakla očekivanja koja se postavljaju pred glumce, naglašavajući ulaganje vremena, novca i emocionalne energije publike.
“Ti si hodač po žici. Ti si odvažnik. Tražite od ljudi da ulože svoje vrijeme i svoj novac i svoju pažnju i brigu u vas. Dakle, morate im dati nešto vrijedno svih tih stvari,” izjavila je.
Otvorenost Anne Hathaway o njezinim prošlim iskustvima s mržnjom i kritikama ne samo da baca svjetlo na osobni utjecaj percepcije javnosti, već služi i kao podsjetnik na otpornost potrebnu za prevladavanje uspona i padova karijere pod svjetlima reflektora.
Osobna razmišljanja Anne Hathaway o razdoblju intenzivne internetske mržnje koju je proživjela, a koja je podijelila s Vanity Fairom, otkrivaju osobnu cijenu tako širokog nadzora.
Pa što ti misliš? Je li “Hatha-mržnja” bila proizvod vremena, slučaj krivo usmjerene frustracije ili samo neizbježna oseka i tok slavnih?
Ako nas pitate, nismo ni svjesni da je to tako velika stvar. Kao, tko uopće mrzi Anne?
