Još uvijek ima onih koji se radije ne eksponiraju, nego se vraćaju pričanju stvari koje s vremenom ponovno isplivaju na površinu. Ima još – što je još važnije – sivih zona, previše, za najsenzacionalniji politički zločin u povijesti Republike. I konačno, 46 godina nakon ubojstva Aldo Moro, nastavljamo razmišljati, pokušavati razumjeti, odbacivati lažne vijesti i stoga pisati. Kao što to čini novinarka i spisateljica u svojoj knjizi Stefania Limiti (“Ono što je ostalo od slučaja Moro“, Interlinea editions, str. 155, izlazi sutra, 16. ožujka) gradeći svoju pripovijest u dijalogu između onih koji su svjedočili tim danima i geopolitičke stvarnosti kasnih 1970-ih, koja je Italiju vidjela kao najopasniji rascjep u ekosustavu rođenom nakon Jalta, između atlantističkih i piduističkih interesa i pretpostavljenih rizika političke pobjede talijanskih komunista, predaleko od Moskve i stoga izvan kontrole.
Svezak ima zaslugu ponovnog usmjeravanja svjetla reflektora, bez pribjegavanja riskantnim hipotezama i teorijama zavjere, na dramatičnu priču koja je započela 16. ožujka 1978. u Via Fani, masakrom 5 muškaraca iz pratnje i otmicom Moroa , i sve ono što onda implodira, zbog vanjskih i još malo poznatih čimbenika, u nizu pregovora za oslobađanje čovjeka koji je bio simbol povijesnog kompromisa, kojeg su svi željeli spasiti (a možda su mnogi i mogli) i nitko nije uspio izaći živ iz zatvora.zatvor naroda’.
Gledamo li epilog, 9. svibnja, ta priča s velikim ‘S’, koju će obitelj Moro evocirati kao jedini sud istine za rasvjetljavanje “života i smrti Alda Mora”, uskoro će uzeti drugačiji put drugačiji. Ona koju redatelj poput Marca Bellocchia u svom ‘Laku noć noć’ izabere na putovanje, sa slobodnim i zbunjenim Morom na ulicama Rima, nakon 55 dana. Ipak, prema Limitijevoj priči – ovdje je svjedočanstvo pokrivenog izvora “ali od vodeće važnosti u kršćanskoj demokraciji tog vremena”, kako sama autorica naglašava AdnKronosu – ta mogućnost koja bi promijenila povijest – svakako zemlje, ali također tog ‘čovjeka- bio je na korak od toga da postane stvarnost, ujutro 9. svibnja. Moro je zapravo trebao biti oslobođen.
“9. svibnja 1978., 7.45 ujutro: znamo da Cossiga ulazi u bar Montecitorio i da je zadovoljan. Svjedok koji je bio tamo uvjerava nas: “Uvijek sam išao okolo u to vrijeme upravo zato što si ga lako mogao sresti, bile su to dragocjene minute za razgovor jedni druge – svjedočanstvo je koje je prikupio autor. Vjerujem da je on sljedećih sati pozvao Signorilea u MUP, kao što je poznato, upravo zato da bi socijalistima, mimo njihove stvarne uloge, pripisao odgovornost za pozitivan ishod otmice. Da, Cossiga je bio jako sretan na toj kavi, naravno da mi nije ništa rekao…”.
Autorica lako povezuje poznata vremena i događaje s onim što saznaje iz izvora Scudocrociate, koji prije svega nudi novo tumačenje susreta Cossige i Signorile, o kojem se također nedavno ponovno raspravljalo, zbog senzacionalnog datiranja vijesti unazad. Moro je pronađen mrtav u Via Caetani, mnogo prije telefonskog poziva člana Crvene brigade Moruccija profesoru Francu Trittu. Sada je dodan značajan dio: čini se da Cossiga želi uključiti socijalističkog zamjenika tajnika kako bi pronašao ‘prihvatljiv’ način da javnom mnijenju, a možda i mnogim Morovim neprijateljima unutar i izvan DC-a, da vijest o oslobađanju njegovog starog gospodar, ne odstupajući od crte čvrstine, očito jedina zvijezda vodilja demokršćana i komunista.
Slobodan je zahvaljujući pregovorima u čijem središtu su bili socijalisti, to je mogla biti smicalica koju su svi prihvatili. Čini se da Vatikan ima isti optimizam. Već 8. svibnja “krug najbližih suradnika Pavla VI. bio je uznemiren jer su mogli primiti telefonski poziv s objavom prihvaćanja prijedloga Crvenih brigada i početka postupka za oslobađanje taoca”, ponovno piše Limiti, prenoseći svjedočanstvo don Cesarea Curionija, čovjeka koji stoji iza pregovora koje je vodila Sveta Stolica.
U knjizi doznajemo i kako je sam Fanfani, nakon ultimativnog telefonskog poziva Maria Morettija 30. travnja, u kojem je šef Crvenih brigada tražio hitan signal iz DC-a kako bi se izbjegao krvavi epilog, sada bio spreman staviti lice pred to. “Fanfani – rekao je Limitiju Beppe Pisanu, šef političkog tajništva Benigna Zaccagninija 1978. – još se nije oglasio kada je stigla vijest o Morovoj smrti”. Netko je odlučio da će riječi drugog čistokrvnog konja križnog štita dovesti u nevolju one koji žele kraj Moroa. Njegovo ubojstvo nakon što je Fanfanijevim pregovorima dano zeleno svjetlo bio bi smrtni udarac za Morove protivnike, članove Crvenih brigada i druge, pa Fanfani nije imao vremena da intervenira.
Da bismo došli do predstavljanja ovog novog dijela priče, rekonstrukcija Limitija, već autora ‘Dvostruke razine, kako se gradi destabilizacija u Italiji’, nekoliko puta ostavlja mjesta za Morove riječi, ali ne samo za one nažalost poznate tzv. -zvane ‘Memorijal’ ili one napisane u desecima pisama upućenih prijateljima i političarima tijekom 55 dana. Zapravo, značajni odlomci iz govora Moroa, političara koji još nije bio zatočenik Crvenih brigada, nalaze svoje mjesto u knjizi. Što, kad se bolje pogleda, od šezdesetih godina prošlog stoljeća, od prvog otvaranja socijalistima, nisu toliko različita promišljanja i strahovi od onih koje je ponavljao malo prije smrti.
“DC je izgubio snagu da bude svoj i da ga se poštuje, nema želju mijenjati smjer, ne namjerava ništa naučiti iz činjenica, postoji zavjera prosječnosti i nekulture”, kaže Moro u ‘ 71, ne skrivajući strah od napretka desnice na posljednjim izborima. Demokršćanski čelnik ne luta okolo, on traži od stranke “da izađe iz svog cinizma, svoje prosječnosti, svog straha, svog inferiornog izbornog režima” i da bude “umjesto da je sposobna ponuditi riječ otvorenosti i jasnoće, perspektivu značajniju slobodu”. Optužbe koje će ponavljati i kad bude u rukama svojih tamničara, ne štedeći kritike raznih Andreottija i Zaccagninija. (autor Francesco Saita)
