“Što su birači koji su odredili odlučujući uspjeh FdI-ja, a time i pobjedu desnice, glasali prije godinu i pol? Svakako ne za Atreju, niti za legendarni dio Missina Colle Oppio ili za još legendarniji Tolkien In Ukratko, nisu glasali za prošlost. Glasali su za budućnost, ali prije svega za Giorgiu Meloni. U svojevrsnom iščekivanju ‘premijere’ glasali su za osobu, vjerujući da je ta osoba nešto bitno drugačije od svega navedenog i – također zbog svojih godina – sposoban se mijenjati”. Ernesto Galli della Loggia piše ovo u uvodniku u ‘Corriere della Sera’ pod naslovom ‘(Do)ispad vođa’.
“Promijeniti samu sebe i ujedno beskonačnost stvari u našoj zemlji za koje su ti glasači (manje-više kao svaki zdravorazumski Talijan) mislili da ih treba promijeniti. Je li to na neki način bio zahtjev, možda nesvjestan, jednog Zapovjedna osoba? Da, na neki način to je bilo to. Ali ne da od njega napravimo diktatora – primjećuje – Radije da imamo novu osobu u vladi, koja se percipira kao drugačija, psihološki i karakterno usklađenija s osjećajima birača ; iznad svega sposoban zapovijedati i biti poslušan. U Italiji su kriza zemlje i kriza demokracije jedno te isto. I obje imaju jedno dvostrano podrijetlo: s jedne strane kriza državnog aparata koji odgovara potrebama građana sve manje i sa sve manje učinkovitosti, a s druge strane kriza političke moći, koja se pokazuje nesposobnom sanirati nefunkcionalnost uprave nesposobnošću interveniranja potrebnim ovlastima i odlukama, jednom riječju zapovijedanja i slušanja.”
„Da, sada su i državni aparat i politika, izgubivši ono što bi trebale biti njihove funkcije, one za koje su rođeni, u određenom smislu postali autonomni – dodaje Ernesto Galli della Loggia – Sada se čini da država i politika postoje i djeluju sve više za sebe, pokoravajući se prije svega svojim interesima. Kriza zemlje i talijanske demokracije proizvod su tragične odsutnosti države i politike koja traje godinama. One su plod ove velike praznine.”
“Izborni uspon Giorgie Meloni odgovarao je želji da se popuni. To nije populizam: to je sveta želja građana da vide ispunjenje svojih zahtjeva i pronađu istinskog vođu. Da bi nastavila postojati, zapravo, demokracija ne smije zaboraviti da to je vladavina naroda i za narod – naglašava Ernesto Galli della Loggia – Narod, međutim, treba naći nekoga tko ga predstavlja, nekoga tko zna slijediti njihove upute i tumačiti njihove potrebe, a tko onda ima i sposobnost zapovijedanja i slušanja od strane administrativnog stroja. Demokracija, ukratko, treba jake vlade: vlade s hrabrošću da preuzmu odgovornost odabira i da budu slušane kako bi zatim odgovorile biračkom tijelu za donesene izbore. A ovdje za Giorgia Meloni stvari počinju biti teške.”
“Što, zapravo, misliti o Vladi koja godinu i pol nakon stupanja na dužnost ne može svojim građanima ishoditi putovnicu za dva tjedna umjesto za šest mjeseci ili dopušta da se svakoga tko nađe taksi smatra gotovo čudom. Pravo je razlikovati, štoviše – nastavlja on – Dok premijer u vanjskoj politici, zbog specifičnosti takvog prostora, uživa mnoge prednosti, ima široku slobodu djelovanja, njegova uloga i njegov osobni pečat djeluju odmah. , njegova agenda je uglavnom međunarodna agenda određena izvana, on nema problem biti poslušan, u unutarnjim poslovima, međutim, stvari su vrlo različite. Ovdje je potrebno potvrditi osobno vodstvo, pokazati se sposobnim shvatiti raspoloženja i zahtjeva zemlje, dati sebi sliku konkretnosti i promptnosti u odlučivanju, dobiti činjenice koje odgovaraju odluci: a sve je to mnogo teže”.
“Ne samo zato što se premijerka svaki dan mora nositi s koalicijom koja je sve samo ne voljna olakšati joj život, ali prije svega Liga, spremna staviti joj palcu u kotače. Samo na jedan način, vjerujem, Giorgia Meloni mogla bi se izvući iz kuta u kojem se našla, gdje je, ako se neka promjena ne dogodi, prisiljena vidjeti svoj konsenzus neumoljivo potrošen između idiotske polemike o fašizmu i više-manje sretnog vica o ovome ili onom. Samo na jedan način, govorio sam: ako se njegovo vodstvo, a time i njegova osobnost, uzdigne korak više od onih njegovih saveznika, ako uspije izgledati kao da nije premijer (uloga u Italiji bez prestiža, asimilirana u kolektiv mašta nego posrednik kojemu je suđeno da nakon nekog vremena otkloni smetnju i nestane u zraku), nego ako uspije podići glasan i snažan glas upućen zemlji – zaključuje Ernesto Galli della Loggia – Naravno, kako jest obvezno to činiti u sličnim okolnostima: to jest, povezivati prošlost s budućnošću, bez obzira na sadašnje događaje, ali gledati unaprijed, isticati važne ciljeve, ali ne skrivati žrtve koje su danas potrebne; konačno prizivajući najbolje energije ali ne tražeći prisege na odanost bilo kome. Ukratko, govoreći otkad postoji demokracija, govorili su lideri koji namjeravaju ostaviti trag.”
