Danas je gradonačelnik L’Aquile u svom drugom mandatu. U to vrijeme, tog strašnog 6. travnja 2009. kada je potres magnitude 6,3 po Richteru raspršio područje L’Aquile, povukavši sa sobom 309 žrtava, nosilo je trobojnicu malog sela, Villa Sant’Angelo: 500 stanovnika i najviše žrtava plaćeni potresom po učestalosti, odnosno broju umrlih od ukupnog broja stanovnika. Pierluigi Biondi, danas direktor FDI-ja i gradonačelnik glavnog grada Abruzza, prisjeća se za Adnkronos te neizbrisive noći prije 15 godina i kaže da je među prvima stigao onaj koji je sada premijer, a u to vrijeme ministar mladih Berlusconijeva vlada, Giorgia Meloni.
“Ne u plavom automobilu, koji ne bi bio na mjestu pred tragedijom takvih razmjera, već u Miniju s Giovanbattistom Fazzolarijem uz njega”, koji je nekoliko godina kasnije također dobio istaknutu ulogu u aktualne vlade, podtajnik premijera, i danas, kao i tada, među premijerovim ljudima od najvećeg povjerenja. “Meloni je nekoliko godina ranije, 4. studenoga, za Dan nacionalnog jedinstva, bila u Vili Sant’Angelo, bila je potpredsjednica Komore – prisjeća se danas Biondi -. Bio sam mladi gradonačelnik iz redova Mlade fronte, rijetkost u ono doba.” Onda je došla ta noć, u 3:32 ujutro, L’Aquila i sela uokolo su se raspalasavijen bijesom potresa.
“Među prvim telefonskim pozivima bio je Giorgia – prisjeća se Biondi – Bio sam užasno potresen, izgubio sam sve i osjećao sam težinu cijele zajednice na svojim plećima. Rekla mi je ‘dolazim, tu sam’“. U Villi Sant’Angelo malo je toga ostalo stajati, a život, počevši od najjednostavnijih stvari – pripremanja tanjura tjestenine, paljenja svjetla, odlaska do bankomata podići nešto novca – postao je nešto drugo. Biondi se kreće s ostalim stanovnicima na vratima grada, u gradskom parku, gdje je postavljen šatorski grad koji će i njemu postati dom do kraja listopada”, sluša, uvjerava stanovnike predanosti i pomoći, obećava da će se vratiti za Uskrs, nakon nekoliko dana”, kaže Biondi.
U međuvremenu, svjetla reflektora iz cijele Italije i šire obasjavaju L’Aquilu, Onnu, San Demetrio, Santo Stefano di Sessanio i mnoge druge općine koje je potres pretvorio u hrpu ruševina. “Za Uskrs nam je bio najavljen posjet Gianfranca Finija, tadašnjeg predsjednika Komore – prisjeća se Biondi – Zvao sam Meloni da ne dođe do preklapanja. Ali Giorgia je oduševljena, obećala je svoju prisutnost i želi ispoštovati obvezu – opet kaže gradonačelnik – ‘preusmjerio’ sam to na Fossu, jer svaka općina je imala svoje tragedije, svoju dramu s kojom se dijelila i s kojom se suočavala.
Drame koje Biondi pamti, kao da su mu urezane na kožu. Sedam mjeseci živjeli u šatorskim gradovima, svaku večer sastanak – megafon u ruci – za ažuriranje, informiranje, ali i razveseljenje. “Nismo više imali ništa – prisjeća se – najviše lišeni čak ni običnog dokumenta koji bi potvrdio njihov identitet. Bili smo izgubljeni. Sjećam se da sam povratio digitalni fotoaparat i Postavio sam svojevrsni fotografski set, a kao bijelu pozadinu koristio sam zid kamp-prikolice: tu su snimljene snimke i isprintane fotografije za spajanje na bijele kartice, s imenom, prezimenom i datumom rođenja, supotpisom gradonačelnika i mojim. Bio je to način da se povrati identitet, pseudo dokumenti za korištenje u banci za podizanje na primjer, jer čak i podizanje novca u to vrijeme je bila nemoguća misija.”
Sjećanja krče svoj put. “Našao sam se s jednim starijim čovjekom koji više nije imao zubnu protezu, koja je sa svim ostalim stvarima završila pod ruševinama – kaže Biondi – problem koji nije bio sporedan, jer bez proteze ne možete jesti, pa je morao se brzo riješiti. Ili djevojčica koju nije mogao vidjeti gotovo ništa zbog svojih naočala, koje nije imao vremena staviti dok se kuća rušila tko zna koliko ste dugo morali pokretati nemoguće kako biste odgovorili na jednostavne primarne potrebe.”
“Živjela sam u maloj kamp-prikolici, zvala sam je inkubator jer je krevet bio jako malen i ja, koja svakako nisam veličina diva, spavala sam sklopljena na sebi, u položaju fetusa. Kad sam morala otići na posao i dan su brzo prošli, kad je stigla večer, pomisao na povratak u grad šatora – bez privatnosti, bez tišine koja je ponekad neophodna – natjerala me da zaplačem”. Pritisak je toliki da, nakon što mu istekne drugi mandat, Biondi odlučuje da se više neće kandidirati za voditelja Ville Sant’Angelo. “Bio sam previše ovisan, trebao sam ponovno disati.” Nekoliko godina kasnije, nakon što je zasnovao obitelj, pokušao se suprotstaviti L’Aquili i iznenađujuće je izabran za gradonačelnika.
Za njega je, unatoč tisuću poteškoća, L’Aquila uspjela stati na noge, okrenuti stranicu, ostavljajući iza sebe onu strašnu noć 6. travnja. “Posjetio sam Irpiniju, područja Furlanije pogođena potresom – kaže – i vidio sam mjesta obnovljena, ali prazna, gotovo kao da su otuđena, betonska bez duše. L’Aquila ima drugu stvarnost, prije svega imala je vlada koja je u rujnu uvela zvona u školama za sve, odlučujući faktor za zajednicu koja želi nastaviti živjeti i ne odustati od toga da postane grad za stare.”
“Čak i buldožeri, visoke dizalice koje su gotovo odmah postale dio horizonta L’Aquile – kaže Biondi – bili su i poruka usmjerena na ulivanje povjerenja, gotovo govoreći stanovništvu ‘nije gotovo, počnimo odavde’, u ime berlusconovskog sna. I što god tko pričao, rekonstrukcija je trajala rekordno dugo. U tim dramatičnim mjesecima, raseljen među prognanicima, htio sam ljudima poručiti da imaju vjere, a danas mogu tvrditi da nitko nije otišao iz Ville Sant’Angelo, unatoč velikom broju žrtava”.
Onima koji ga pitaju boji li se potresa: “Poštujem ga – odgovara – znam da može boljeti i da se mora svladati, ali ne bojim se. Ne bojim se jer je danas L’Aquila siguran grad, sigurni su domovi u kojima živimo, naši poslovi, škole u koje šaljemo svoju djecu. L’Aquila je sigurna jer je obnovljena najboljim tehnikama koje su se mogle zamisliti u vrijeme rekonstrukcije.”
“Prije nekoliko mjeseci, nakon potresa, odlučio sam razborito zatvoriti škole: nisam to učinio zato što sam sumnjao u njihov integritet ili sigurnost, već zato što vjerujem da je psihološki aspekt populacije koja je doživjela ogromnu traumu ne može se podcijeniti. Potres u L’Aquili će ga definitivno ostaviti iza sebe, ali ožiljci duše ostaju i oni se također moraju sačuvati.”
