“Taj pokret privržene političke i generacijske solidarnosti s kojim je profesor Di Cesare pozdravio smrt člana Crvene brigade Balzeranija s pravom je (i neizbježno) izazvao skandal. Očito je da osuda nasilja uvijek mora ostati fiksna točka u našoj svijesti javnosti; a jednoglasni zbor ogorčenja koji se pojavio posljednjih dana to je još jednom ponovio.
Rekavši ovo, također će biti vrijedno prisjetiti se da se u sedamdesetima terorizam etablirao, do te mjere da je postao protagonist naše povijesti, mogući računati na solidarnost, suučesništvo, popustljivost, podcjenjivanje koje je stvorilo njegovo bogatstvo. Nije to bila invazija Hiksa, kako bi rekao Benedetto Croce. Bio je to dio obiteljskog albuma, kako je napisala Rossana Rossanda. A to je ekstremni i degenerirani izdanak jednog revolucionarnog sna koji je prešao preko ljevice i kojeg se ljevica oslobodila ne bez truda, rada i patnje.
Nestanak Crvenih brigada nakon 1980-ih i raširena tuga izazvana Morovim ubojstvom 1979. značili su da je ta tema uklonjena jednom zauvijek. I na našu sreću, teroristi i njihovi pristaše su nestali. Imamo tisuću problema i tisuću lomova, ali više nije isto kao tada. Nešto što nam čak može biti drago.
Ali pod jednim uvjetom. A to je da se ne zaboravi kako je tada išlo. Terorizam Crvene brigade nije rođen u vakuumu. Iza njega su bile godine revolucionarnog propovijedanja (obiteljski album, zapravo). Mračne i dramatične vizije našeg društva i naše ekonomije. Sumnja da su nas velike sile prelako ismijale, cinično nam određujući sudbinu. A u pozadini radikalizacija političke i društvene borbe koja je izgledala kao uvod, ako ne baš u građanski rat, onda barem u žestoki sukob između narodnih masa i imperijalističke države multinacionalki – da se poslužimo leksikonom vrijeme.
Velika je zasluga ljevice tih godina, posebno PCI-a, što je krenula i čvrsto se držala puta jasnog i oštrog antagonizma prema tom zanosu. Berlinguerova stranka i Lamin sindikat tada su se našli u prvom redu kako bi se suprotstavili ludilu Crvenih brigada, također plaćajući skupu cijenu na oltar tog odlučnog razjašnjenja. Suočeni s eksplozijom nasilja, odbacili su sve one nedorečenosti i popustljivosti (‘drugovi koji griješe’, ‘tzv. crvene brigade’) kojima su riskirali legitimiziranje perspektive oružane borbe. Ta je bitka bila duga i mučna, više nego što govore datumi i sjećanja. Čak i nakon Via Fani, terorizam je nastavio sijati smrt i otrov u našim krajevima još mnogo mjeseci.
Sada se sve te kronike čine izgubljenima u prošlosti koja nije ostavila gotovo nikakav trag. I ta se prošlost najvjerojatnije neće vratiti, rezultat je takvih posebnih okolnosti. Ali možemo mirno živjeti (barem na ovom frontu) samo pod jednim uvjetom: da nastavimo gledati u sebe, preispitivati se, osluškivati duboku i daleku, skrivenu i nemirnu zemlju. Upravo ona zemlja kojoj uvijek treba trenutak da iz gunđanja prijeđe u metež.
I stoga pitanje koje si moramo postaviti je bi li današnje stranke bile u stanju, u tom slučaju, izgraditi dovoljno jaku barijeru da nas sve zaštiti. I je li se u međuvremenu državni aparat osposobio da osigura onu republičku sigurnost koja se tih dalekih godina činila gotovo kao nedostižna fatamorgana. Odgovor je vjerojatno da, u oba slučaja. Ali samo dok se svi sjećamo da je terorizam tih godina bio zao susjed, a ne stranac s Marsa.” (Marco Follini)
