Stotine prehrambenih proizvoda povučeno je s polica trgovina posljednjih godina, a Nacionalna veterinarsko-sanitarna služba i služba za sigurnost hrane (ANSVSA), institucija odgovorna za nadzor sigurnosti, higijene i kvalitete hrane, smatra ih opasnima.
Hrana u hladnjakuFoto: Neil Guegan / ImageSource / Profimedia
Godišnje su u prosjeku bila 42 povlačenja hrane, navodi se u izvješću podatke objavio ANSVSA, konzultirao HotNews.ro. Najmanje isplata zabilježeno je u 2017. godini.
Sladoled, slatkiši i žitarice dominiraju ljestvicama odvikavanja
Konzumacija ovih namirnica može dovesti do teške vrste trovanja koja posebno pogađa trudnice, osobe starije od 65 godina i osobe s oslabljenim imunološkim sustavom, pokazuje studija o ovoj teminedavno objavljen.
Povučeni prehrambeni proizvodi uglavnom dolaze iz Turske, Kine i Latinske Amerike. Manji dio dolazi iz europske regije
Prisutnost stranih tijela (komadi žice, stakla, kamenčića) sporadično se prijavljuje u povučenim serijama prehrambenih proizvoda.
Što se tiče podrijetla, opozvane/povučene serije hrane uglavnom potječu iz Turske, Kine i Latinske Amerike, samo manji dio potječe iz europske regije.
Otprilike 5% povučenih namirnica deklarirano je kao domaće, ali bez podataka o korištenim sirovinama, pokazuju i autori citirane studije.
Jednostavna deklaracija o preradi u rumunjskim tvrtkama ne osigurava sigurnost opskrbe sirovinama iz Rumunjske.
Ove informacije su u skladu s drugim nalazima u literaturi, koji ističu prevalenciju stranog kapitala u maloprodajnim mrežama trgovine hranom i trendove u koncentraciji izravnih stranih ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju ili velike jedinice primarne prerade poljoprivrednih sirovina.
Povlačenja proizvoda iz glavnih trgovačkih lanaca – preko 85% od ukupnog broja. Carrefour, Mega Image i Auchan bilježe najveće vrijednosti
Većinu obavijesti o povlačenju/povlačenju uputili su trgovci, a povlačenja proizvoda iz velikih trgovačkih lanaca čine preko 85% ukupnog broja.
U apsolutnom iznosu Carrefour, Mega Image i Auchan zabilježili su najveće vrijednosti u akcijama opoziva proizvoda.
ZAKLJUČCI
Zajednički napori regulatornih tijela poput ANSVSA, Ministarstva zdravstva i Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja potvrđuju da nerijetko nesukladni proizvodi završe na policama trgovina, ali koji se, srećom, na vrijeme otkriju i povuku.
Bitna uloga vlasti u koordinaciji povlačenja i provođenju propisa očita je u tim naporima.
Uzroci odvikavanja variraju od prisutnosti alergena i kontaminacije mikrotoksinima do raznih kemijskih ili bioloških kontaminanata. Priroda opskrbnih lanaca istaknuta je raznolikim podrijetlom povučenih proizvoda, sa značajnim udjelima iz Turske, Kine i Latinske Amerike.
Cijelu studiju pogledajte ovdje
Kratka povijest hrane
Danas si možemo priuštiti kupnju svih vrsta sofisticirane hrane ili one koja se donosi s desetak tisuća kilometara udaljenosti. Ali nije uvijek bilo tako.
Počevši oko 1270., europski gospodarski razvoj postao je praktički nikakav. Agrarna ekspanzija je usporena, a obradivo zemljište se smanjivalo. Situacija je postajala dramatičnija nego ikad. U posljednjim desetljećima 13. stoljeća poljoprivredna proizvodnja stalno opada i počinje niz vrlo teških razdoblja gladi, prisjeća se Massimo Montanari u “Gladi i izobilju. Povijest hrane u Europi”.
U teškim vremenima, napetosti između građana i seljaka su se pogoršavale. Prvi, privilegirani u normalnim vremenima, bili su još zaštićeniji u kriznim vremenima, pogotovo ako je grad bio bogat i moćan. Zato su u razdobljima gladi gladni seljaci hrlili na ulice grada u nadi da će pronaći nešto za jelo.
Ponavljana razdoblja nedostatka hrane uzrokovala su stanje raširene pothranjenosti i fiziološke slabosti, pripremajući pozornicu za epidemiju kuge koja je poharala kontinent između 1347. i 1351. Čini se da je ukupno kuga istrijebila najmanje četvrtinu europskog stanovništva.
Nakon tragedije kuge smatralo se da se zbog nedostatka ljudi plodova zemlje može naći u izobilju. Međutim, predviđanje se nije obistinilo. Međutim, situacija se zapravo popravila, drugačije nije moglo biti, nakon takve katastrofe.
Konzumacija mesa je odavno potvrđena, no moguće je da je u drugoj polovici 14. stoljeća ta konzumacija općenito porasla, čak i za niže slojeve društva. To je razdoblje Europe “mesojeda” (Braudel). U Njemačkoj su ljudi 15. stoljeća prosječno konzumirali 100 kg mesa godišnje, po glavi stanovnika. U mediteranskim krajevima prehrambena uloga mesa nije bila tako odlučujuća; i ovdje, međutim, dokumentacija za 14.-16. stoljeće ističe nezanemarive razine potrošnje.
Napuštanjem zidina gradova situacija se mijenja, ali ne radikalno, jer meso nije nimalo rijetkost na stolovima seljaka u 14.-15. stoljeću, kao što nije bilo ni u prethodnim stoljećima. Međutim, kontrast između grada i sela još dugo ostaje temeljni element u društvenoj raspodjeli hrane.
Crkvena norma zahtijevala je uzdržavanje od mesa oko 140-160 dana u godini. Ta se uzdržljivost, od prvih stoljeća kršćanstva, oblikuje kao središnji lajtmotiv moralnih rasprava i norme pokore. Otuda i potreba za alternativnom hranom: povrćem, sirom, jajima i na kraju, ali ne manje važno, ribom kao izvrsnom zamjenom za meso.
Između 14. i 16. stoljeća, ideologija dominantnih kategorija nameće vlastite stilove života različitim društvenim skupinama: načini prehrane, odijevanja i života su skrupulozno kodificirani. Primjerima u tom smislu smatraju se takozvani “zakoni raskoši”, namijenjeni kontroli određenih ponašanja i potrošnje.
Odnos između prehrane i društvenog statusa u početku je imao posebno kvantitativni karakter. S vremenom se, međutim, sve više uobličavala kvalitativna dimenzija, rađajući u 12. i 13. stoljeću “dvorsku” ideologiju hrane: treba jesti prema “kvaliteti osobe”.
Suočeni s bitno drugačijom stvarnošću, s nepoznatim biljkama i životinjama, s neobičnom hranom, europski istraživači i konkvistadori pokazuju i nevjericu i znatiželju. Od vremena kada su nove namirnice bile poznate Europljanima, trebalo je dosta vremena prije nego što su zaista postale važne u njihovom prehrambenom sustavu. Čini se da ovo kašnjenje ukazuje na dugi i značajan nedostatak interesa za nove američke doprinose u europskoj kulturi hrane.
Novi proizvodi prihvaćani su samo kada i u onoj mjeri u kojoj su bili prijeko potrebni. Možemo govoriti o dvostrukom prodoru novih namirnica u Europu. Prvi se dogodio u 16. stoljeću, neposredno nakon osvajačkih pohoda, a za ishodište je, kao i drugi, bila glad. Povećana potreba za hranom zahtijeva traženje mogućih rješenja problema u novim proizvodima. To je u nekim regijama riža, au drugim kukuruz ili krumpir.
Do sredine 16. stoljeća, potrošnja mesa kod Europljana počela je opadati. Istodobno se smanjuje i kvaliteta kruha. Barem u 17. stoljeću europski su se građani navikli jesti pšenični kruh. Sada druge žitarice počinju dobivati zamah. “Hijerarhija kruha” odražava društvenu hijerarhiju: postoji bijeli kruh rezerviran za najbogatije, “lagani” (ali ne sasvim bijeli) kruh za srednju klasu, a crni kruh rezerviran za najugroženije.
S pogoršanjem situacije s hranom i neposrednom prijetnjom gladovanja, manifestacije bijesa i netolerancije poprimaju razdražujuće i nasilnije oblike. To je doba velikih sukoba za hranu, povezanih ne samo s proizvodnim nedostacima, već i s razvojem kapitalizma. Broj siromašnih enormno je porastao, a prehrambene privilegije u gradovima su u opasnosti da eksplodiraju. Siromahe počinju zatvarati zajedno s ludima i delikventima.
O tome da se mnogo pije i jede, jedni su govorili da je loše (i da je loše), drugi su tvrdili da se tako pokazuje čovjekovo dostojanstvo. Razlika u prehrani između europskih regija potvrđena je dokumentima. Jaz između različitih prehrambenih kultura produbio se u 16. stoljeću, kada je protestantska reformacija odbacila, između ostalog, prehrambene norme Rumunjske crkve. A onda, nema više posta, nema više apstinencije.
