Običaji budući direktor Sami Rakshit ured u Pasilinom gigantskom uredskom centru u Uumenu još je nedovršen. Rakshit gleda slike na zidovima kao da ih vidi prvi put.
S radom počinje na Praznik rada.
Nedovršenost prostorije ne sprječava novog glavnog direktora da zauzme stav o najhitnijem pitanju europske sudbine, odnosno nastavku ruskog osvajačkog rata u Ukrajini.
“Neviđeno je puno sankcija, ali je li pod sankcijama sve kako treba?” – pita Rakshit.
On ne misli tako. Ili barem kontrola nije dovoljno učinkovita.
Poslovna zgrada prozori su mali. Dizajnirani su da budu štedljivi 1970-ih, kada je Europa posljednji put govorila o energetskoj krizi. Energija je ključna dok Rusija puni svoju ratnu blagajnu. Ipak, i stvari su važne.
Carina je odgovorna za provedbu sankcija na izvoz robe. Prati da proizvodi i tehnologija koji bi mogli ojačati njezin ratni stroj ne završe u Rusiji.
Prema Rakshitu, sankcije EU protiv Rusije su povijesno opsežne, ali još uvijek nedostatne. EU ne čini sve što može.
“U početku smo tražili više sektora koji će biti obuhvaćeni sankcijama. Nedavno je glavni fokus bio na tome kako spriječiti izbjegavanje sankcija.”
S Rakshitom za intervju postoje dva prijedloga koje bi EU mogla iskoristiti za pooštravanje svoje mreže sankcija. Prvi od njih okrenuo bi cijelu filozofiju sankcija naglavce.
“Sada imamo polazište da je sve dozvoljeno osim onoga što je zabranjeno. Što ako ovo razmišljanje okrenemo naglavačke? Drugim riječima, sve je zabranjeno, osim onoga što je posebno dopušteno”, predlaže.
Takav sustav obrnutih sankcija prisilio bi zemlje da zasebno opravdaju svaki izvozni proizvod koji se izvozi u Rusiju. Također bi uklonio rupe u zakonu koje iskorištava Rusija, poput proizvoda koji izgledaju kao civilni proizvodi, ali su prikladni za bojno polje.
Rakshit kaže da su se, primjerice, materijali korišteni u 3D printanju smatrali predmetom sankcija tek nakon što je stigla informacija da ih Rusija koristi za printanje zrakoplova.
Ista se stvar dogodila i sa SUV vozilima: na listu zabranjenih vozila došla su kad je EU shvatila da ih ruski vojnici voze na frontu.
““Ako se intervencija smatra neophodnom u EU, zašto ne početi razvijati alate za to?”
Rakshitova drugi prijedlog bio bi po uzoru na Sjedinjene Države. Zakonodavstvo Sjedinjenih Država je takvo da se Sjedinjene Države smatraju nadležnima za sankcije i izvan vlastitog teritorija.
Zato je EU trebala pomoć Sjedinjenih Država kada su se pokušale sankcionirati tzv. siva flota koja plovi ruskim međunarodnim vodama. Rusija također koristi sive brodove koji se kreću Baltičkim morem kako bi zaobišla plafon cijene nafte.
Sjedinjene Države su osjetljive na sankcije protiv tvrtki i pojedinaca koji su na neki način uključeni u rusko vojno gospodarstvo. Prema mišljenju Sjedinjenih Država, sankcije su “ljepljive”. EU je opreznija i traži više dokaza.
Rakshit se pita zašto EU djeluje djelomično preko SAD-a u provođenju sankcija, ako može djelovati izravno i samostalno.
“To se ja naglas pitam. Ako se interveniranje u ovu vrstu aktivnosti također smatra neophodnim u EU, zašto ne početi razvijati alate za to?”
Kada bi se EU smatrala nadležnom za provedbu sankcija i izvan teritorija EU, vlasti zemalja EU mogle bi početi provoditi inspekcije tvrtki u, primjerice, srednjoazijskim zemljama.
Promjena načina razmišljanja o nadležnosti bila bi veliki pothvat, ali Rakshit misli da bi to trebalo učiniti. Rat traje već više od dvije godine, a ako i završi sljedećeg ljeta, sankcije će vjerojatno još dugo ostati na snazi.
Upravo su srednjoazijske države važne tranzitne zemlje za zapadnu tehnologiju koja završava u Rusiji. Tvrtke koje u njima posluju mogu legalno naručivati proizvode iz EU. Nakon toga pogled EU na konačno odredište proizvoda je presječen.
Inspektori EU-a mogli bi, primjerice, posjetiti tvrtke koje posluju u Kazahstanu i zahtijevati dokaz da proizvodi nisu ostavljeni na putu za Rusiju ili tamo nastavili tranzit.
“To ne bi bila neka mreža s malim okom koja bi sakupila sve vani”, priznaje Rakshit.
No sve takve radnje otežavaju utaju i poskupljuju robu koja završi u Rusiji.
sranje upoznat je s temom sankcija jer je do sada vodio odjel Carinske kontrole.
Zapadni mikročipovi potrebni za vojnu tehnologiju, primjerice, ne bi smjeli završiti u Rusiji, no samo tako će Ukrajinci dobivati sve više letećih bombi i dronova.
Rakshit je od početka uključen u definiranje sankcija. Već pet tjedana prije opsežnog ruskog napada bio je u radnoj skupini koja je pripremala buduće sankcije EU-a.
Provedeni su neviđenom brzinom: samo dva dana nakon napada.
“Bila je to slavna pobjeda za organizaciju koja se sporo kreće”, kaže Rakshit.
Od tada se nastavlja svojevrsna igra mačke i miša, gdje Rusija smišlja nove načine kako zaobići sankcije. Postoji nekoliko načina za to.
Prvo, Rusija je ojačala svoje trgovinske odnose s Kinom i Indijom. Smanjio se udio ruskih kupnji s kojima EU može nešto učiniti.
Drugo, Rusija je iskoristila rupe sankcija: u zemlju su uvezeni razni legalni proizvodi sa Zapada koji su potom korišteni u vojne svrhe.
Treći je lažni uvoz EU proizvoda, koji se može odvijati ili preko navedenih trećih zemalja ili uz pomoć krijumčara. Prema Rakshitu, na primjer, krijumčarenje mikrosklopova može funkcionirati na istim principima kao i trgovina drogom.
“Unatoč zaobilaznim rješenjima, prema Rakshitu, EU ne smije dići ruke.
“Ukrstimo nešto u nešto i izvucimo veliku financijsku korist. Postoji legalan teret i postoji ilegalni teret. Mikročipovi su mali.”
Od svih ovih unatoč zaobilaznim rješenjima, prema Rakshitu, EU ne smije dići ruke.
Kao glavni ravnatelj carine, on sam želi biti u EU-u kako bi održao raspravu koja vodi do radnji koje otežavaju utaju. Potpora se posebno očekuje od pogranične države Rusije i Bjelorusije.
“Kada odatle idete na jug i zapad, društvena je rasprava vrlo različita, a pritisak na političare (da pooštre sankcije) puno je prigušeniji.”
Jasno je da financijski izračuni različitih država također utječu na jednadžbu. Mađarska je samo povećala uvoz ruske energije tijekom ratnih godina.
Rakshit ne želi procjenjivati motive drugih zemalja EU za to što se prakse koje on predlaže nisu već počele pripremati. Međutim, jasno je da nijedna gospodarska regija nije previše osjetljiva na ograničavanje izvoza koji stvara prihod.
Po Rakshitovom mišljenju, Europa bi trebala prihvatiti da se stvarno učinkovite i učinkovite sankcije protiv Rusije osjećaju i u vlastitom gospodarstvu.
U Finskoj je to prilično dobro provedeno. Prije napada u veljači 2022. u Finskoj je bilo oko tisuću tvrtki koje su izvozile robu u Rusiju. Danas ih ima sedamdeset.
Prema Rakshitu, bilo bi primjereno uzeti model iz ovoga u drugim dijelovima Europe.
“Ako se sankcije koriste da bi se postiglo ono zbog čega postoje, EU i EU tvrtke također moraju biti spremni na napade.”
