Iz svog prepunog improviziranog šatora, napravljenog od donirane plastične folije, Fahed Abu El Khair rekao je za CBS News da ovo nije život o kojem je ikada sanjao za svoju obitelj.
Nekada udobna srednja klasa, sada žive u pretrpanom kampu postavljenom u gradu na jugu Gaze Rafahsamo nekoliko koraka od visokih svjetala egipatske granice.
“Imam šestero članova obitelji”, kaže Abu El Khair. “Moja žena i djeca… a to kako živimo nije život.”
Prije 7. listopada napadi Hamasa, otac četvero djece bio je jedan od rijetkih Palestinaca iz Gaze koji je uspio osigurati rijetku dozvolu za rad u Izraelu. Ali otkad je Izrael pokrenuo svoju osvetnički napadAbu El Khair je morao seliti svoju obitelj četiri puta samo da bi preživio.
Sve što sada imamo je nekoliko šalica, tanjur i lonac za kuhanje, rekao je. – Teško da je ikome dovoljno za život, a kamoli da možemo prehraniti svoju djecu.
U danima neposredno nakon Hamasovih napada 7. listopada, Izrael učinkovito zapečatio Pojas Gaze uskraćivanjem većine hrane, vode i lijekova.
Gotovo šest mjeseci kasnije, međunarodne agencije za pomoć recimo preko 1 milijun ljudi — polovica stanovništva Gaze — sada je usred gladi. U ožujku navodno najmanje dvadeset sedmero djece umro od gladi na sjeveru opkoljenog palestinskog teritorija gdje, prema podacima Ujedinjenih naroda, čak četvrtina sve djece do 5 godina pati od akutne pothranjenosti.
Na jugu, gdje se obitelj Abu El Khair sklonila, druga polovica stanovništva Gaze vjerojatno će doživjeti glad do kraja proljeća u onome što UN naziva “razumnim najgorim mogućim scenarijem”.
Unatoč golemim nevoljama, obitelj Abu El Khair nije izgubila vjeru. Ramazan a post je za njih poseban, pa prije nego započnu svoj dan uzdržavanja od hrane i pića od izlaska do zalaska sunca, okupljaju se na obroku prije zore. Sve što moraju pojesti je nekoliko komada kruha i slatka pasta od sezama — obrok dovoljan za jednu osobu, ali ne i za obitelj.
Dok posti, Abu El Khair ne može mirovati. Mora provesti dan tražeći hranu za svoju obitelj na jednoj od rijetkih preostalih tržnica u Gazi. Ali dok hoda od tezge do tezge, jedva si nešto priušti. Troškovi su skočili u nebo preko južne Gaze. Čak se i za malu vezicu mladog luka moralo cjenkati.
Prije rata, procjenjuje se da je 500 kamiona svakodnevno ulazilo u Gazu noseći hranu i drugu robu, kao i međunarodnu pomoć. Gotovo šest mjeseci od izraelskog napada koji je u tijeku, taj broj jest pala za 80 posto, prema skupinama za pomoć. Izraelska vojska kaže da je odbila neke pošiljke i dugotrajne provjere kamiona s humanitarnom pomoći spriječila Hamas u krijumčarenju oružja i zaliha.
Obitelj Abu El Khair morala je pronaći druge načine za preživljavanje. Fahima, Abu El Khairova žena, izgradila je peć na drva unutar njihovog šatora kako bi pokušala zaraditi dodatni novac prodajom kruha, ali taj novac ne ide daleko.
Čak i ako radim cijeli dan, sve što si mogu priuštiti je nekoliko rajčica ili patlidžan, rekla je. Čak i uz pomoć njezine kćeri, to je borba.
“Kljeh možemo peći samo na otvorenoj vatri”, reče Fahima. “Ali osjećam se kao da je cijeli naš život u plamenu.”
Ni prekidanje posta nije bio jednostavan proces. Kuhanje obroka koji se tradicionalno poslužuje u vrijeme zalaska sunca bilo je teško jer se moralo pripremati na podu šatora. Više od sat vremena nakon što je sunce zašlo, obrok je konačno bio spreman.
“Živimo u šatoru postavljenom na pijesku. Jedemo hranu koju, kao što vidite, jedva skuhamo”, rekao je Abu El Khair. „Živimo samo s Božjim milosrđem“.
