Nikada prije odnos između Italije i Francuske nije prošao kroz odnose između političkih ličnosti dviju zemalja: Giorgie Meloni, Mattea Salvinija, Emmanuela Macrona i Marine Le Pen. Ako su raspoloženja između Meloni i Macrona mirnija nego prije godinu dana, to se ne može reći između čelnice francuske desnice i premijera. Le Pen je u svojoj videoporuci na suverenističkom summitu u organizaciji Lige u Rimu, izazovnim tonom upitala Meloni hoće li podržati eventualni drugi mandat Ursule von der Leyen. U Europi tri stranke talijanske većine pripadaju trima različitim skupinama, a Salvini želi stvoriti distancu s Braćom Italije kako bi pokušao vratiti dio euroskeptičnog biračkog tijela koje mu je 2019. projicirao do 34% glasovanja.
Darnisovi scenariji
Za analizu odnosa između Italije i Francuske i razumijevanje zašto se Macron transformirao u antiputinovskog “jastreba”, otvoreno govoreći o NATO trupama u Ukrajini, Adnkronos je kontaktirao Jean-Pierrea Darnisa, profesora i direktora Master in Franco- Talijanski odnosi na Sveučilištu Côte d’Azur.
“Prije svega, moramo razlikovati odnos Meloni-Macron kao čelnici vlada i kao čelnici dviju stranaka koje će se uskoro natjecati na europskim izborima”, počinje Darnis. “Na prvom planu, iako Kvirinalski ugovor potpisan za vrijeme Draghijeve vlade nije u potpunosti proveden – posebno u organizaciji međuvladinih samita – odnos između dviju zemalja je pozitivan i konstruktivan. Susret njih dvojice na marginama Europskog vijeća prošao je vrlo dobro i našli su zajedničke točke: podrška Ukrajini, nepopuštanje ruskih ucjena, koordinacija oko određenih politika zajednice”.
I to kao čelnik dviju političkih stranaka suprotstavljenih skupina? “I Macron i Meloni igraju sporednu igru s EPP-om, kako bi izgradili ulogu i težinu u budućoj koaliciji. Danas talijanska premijerka izražava identitet koji podsjeća na postgolističke stranke i nema interesa predstavljati se kao remetilačka kandidatkinja u Europi. Ne treba joj, uz ovakvu suglasnost kakvu ima. Možda postoji taktika, ali Macron ne vodi kampanju protiv Meloni i obrnuto, za razliku od onoga što se dogodilo 2019., kada je francuski predsjednik upozorio na Orbana i Salvinija, a Sjeverna liga se obrušila na ‘Europu Macrona’”, objašnjava Darnis za ‘AdnKronos’. .
Sada su uloge i tereti zamijenjeni. Prije pet godina Liga je bila stranka s najviše glasova u Europi, a ovaj put je to Madame Le Pen koja se kreće oko 30% glasova. “Ako se ove ankete potvrde, ona će sa svojim liderom Jordanom Bardellom voditi igru unutar skupine ID, identitet i demokracija. Salviniju bi mogao dobro doći savez sa ženom koja je trenutno favorit za sljedeće predsjedničke izbore u Francuskoj. Ali govorimo o 2027. godini, dakle više nego futurističkom scenariju, na kojem je sada beskorisno vez”, dodaje učiteljica.
Ima još nešto francusko, osim narušenih odnosa između ove četvorice lidera, što je uzburkalo Italiju: Macronove fraze o mogućnosti slanja francuskih vojnika da podrže Kijev. On koji je uoči velike invazije na Ukrajinu u više navrata pokušavao angažirati Putina na deeskalaciji, a i nakon agresije tražio je od saveznika da “ne ponižavaju” ruskog predsjednika, pokušavajući pod svaku cijenu izlaz strategija. Pomirljiv stav koji je izazvao bijes istočnoeuropskih zemalja.
Što se u međuvremenu promijenilo? “Macron je pozitivan diskontinuitet”, primjećuje Jean-Pierre Darnis u razgovoru s Adnkronosom. “Između Rusije i Francuske postoji stoljetna povijesna i kulturna veza. Kao i mnogi Francuzi do 2022., Macron je imao stav dijaloga s Moskvom unatoč činjenici da je 2017., prilikom svog prvog izbora za predsjednika, bio žrtva masovne kampanje ruskih trolova, u korist njegove protukandidatkinje Le Pen. Oštro se obrušio na Putina, no onda ga je 2019. pozvao u utvrdu Brégançon, ljetnu rezidenciju francuskih predsjednika, dakle neformalni i prijateljski kontekst, kako bi pokušao zadržati Rusku Federaciju unutar europske sigurnosne arhitekture. Pokušavao je na sve načine, tih godina pa i nakon invazije. Ali u određenom trenutku shvatio je da nije postigao nikakve rezultate: ruski režim je nepouzdan, ne poštuje pravila diplomacije i vrijednost pregovora, štoviše, smatra ih slabošću koju treba iskoristiti protiv demokratskih zemalja. Vjerujem da su Francuzi i Macron shvatili lekciju: jedini jezik koji Putin razumije je jezik odlučnosti i snage. Ova analiza sada se dijeli na međunarodnoj razini, čak i među talijanskim generalima i obrambenim stručnjacima s kojima sam razgovarao, čak i među onima koji ne vole Macrona (a ima ih mnogo). Ne radi se o tome da budete ratni huškači, već o tome da imate poziciju snage i pokažete da ste je odlučni iskoristiti ako bude potrebno.”
No Macronove rečenice uzdrmale su talijansko javno mnijenje koje nije spremno na hipotezu o sukobu NATO-a i Ruske Federacije. “Razumijem da talijanski pacifizam, koji ima i političke i vjerske korijene, može vjerovati da Putinova pobjeda i uništenje Ukrajine ne bi imali nikakvih posljedica za zapadnu Europu, te da bi se nakon osvajanja Kijeva Putin smirio, bez dodirivanja Baltika ili Moldavija. Nažalost, to je bajka, koju je demantirala i novija povijest. Putin testira našu sposobnost da odgovorimo na međunarodno pravo i da ga provodimo. Ako ga obuzdamo sada, izbjeći ćemo još ozbiljniju krizu na vojnoj, gospodarskoj i socijalnoj razini. Oni kojima je stalo do blagostanja i liberalne demokracije koja je zajamčila desetljeća mira nakon stoljeća ratova mogu samo stati na stranu Ukrajine.”
