U istočnoj Africi Ruanda danas obilježava sjećanje na genocid koji je započeo prije 30 godina. U neselektivnom ubijanju koje je trajalo stotinjak dana ubijeno je najmanje 800.000 ljudi, vjerojatno i mnogo više.
Žrtve su uglavnom pripadale manjini Tutsi u Ruandi, ali među njima je bilo i umjerenih Hutua. Do danas su pronađene masovne grobnice.
Masakr velikih razmjera počeo je nakon što je Hutu predsjednik zemlje Juvénal Habyarimana zrakoplov koji je prevozio oboren je navečer 6. travnja 1994. u blizini glavnog grada Kigalija. Hutui su za taj čin okrivili Tutsije.
Nasilje Hutu ekstremista potaknuto je govorom mržnje protiv Tutsija emitiranim na radiju i televiziji.
Na Dan sjećanja, predsjednik Paul Kagame govori i polaže vijenac na spomenik genocida u Kigaliju, gdje je pokopano oko 250.000 žrtava. Istodobno počinje jednotjedno razdoblje žalosti u kojem se na radiju ne pušta glazba, a na televiziji ne prikazuju filmovi. Ulaznice su napola rasprodane, a primjerice sva sportska natjecanja su otkazana.
Kagame, koji vlada Ruandom željeznim stiskom, prije 30 godina zapovijedao je Tutsi snagama Ruandske domoljubne fronte (RPF), koje su odigrale važnu ulogu u okončanju genocida. Nakon toga stotine tisuća Hutua, koji su se bojali osvete Tutsija, pobjeglo je između ostalog u susjednu Demokratsku Republiku Kongo.
Ovaj sadašnji Dvije trećine mladog stanovništva Ruande rođeno je nakon genocida, ali sjećanje na to još uvijek živi. Pričanje o događajima od prije 30 godina dio je školskog programa.
“Ožiljci iz prošlosti su još uvijek prisutni, ali sada postoji drugačija energija i osjećaj mogućnosti”, kaže 27-godišnjakinja Roxanne Mudenge.
Nakon genocida, etnička pripadnost više nije označena na osobnim iskaznicama Ruanđana.
Tijekom genocida, tko je ubijen često je bilo slučajno. Mnogi Tutsiji i Hutui sklopili su mješovite brakove, pa pripadnost jednoj ili drugoj skupini nije nužno bila jasna. Ljudi koji su dugo živjeli kao susjedi ili čak rođaci mogli su se odjednom poubijati.
Genocid rublje se sređivalo, primjerice, na svojevrsnom narodnom sudu, gdje su se krivci mogli ispričati žrtvama za svoje postupke. Više od milijun slučajeva obrađeno je na ovaj način. Međutim, prema ruandskim vlastima, najmanje stotine počinitelja krvoprolića još su u bijegu u susjednim zemljama i šire, primjerice u Francuskoj.
Međunarodna zajednica i UN bili su žestoko kritizirani nakon genocida jer nisu učinili više da zaustave ubijanje.
30 godina nakon genocida, Ruanda se smatra uspješnom pričom na mnogo načina, posebno u smislu gospodarstva. S druge strane, prema promatračima, ima mnogo toga za poželjeti u pogledu ljudskih prava i demokracije u zemlji.
Kagameova administracija također je optužena za naoružavanje Tutsi snaga koje djeluju u susjednom Kongu.
