U Pojasu Gaze izraelska vojska ”nastavlja bombardirati, satima, neprekidno i bez prestanka. Situacija je iz dana u dan sve gora”. A ako je ”Ramazan mjesec mira, dobročinstva i oprosta”, palestinska humanitarna radnica i videomajstorica Jumana Shahin pita: ”Gdje je sada Ramazan? Gdje je mir, gdje je prekid vatre, gdje su ljudi koji bi nas trebali podržati i stajati uz nas?”. U kontaktu s Adnkronosom u središtu Pojasa Gaze, u takozvanom “srednjem području” gdje se preselila na početku izraelske odmazde sa suprugom i kćeri koja je pod bombama napunila dvije godine, Shanin kaže da “mi ne mogu čak ni otići u džamiju na namaz, jer je 90 posto džamija u Gazi pogođeno i uništeno”. No, ono što najviše boli, dodaje, je nemogućnost da ‘budemo zajedno s ljudima koje volimo, svojim voljenima’. Jer ”cijele godine čekamo ovaj mjesec”, ali u Pojasu Gaze ne možemo više ni posjetiti rodbinu kod kuće, ”jer su kuće uništene ili, još gore, jer su nam rođaci ubijeni. Mnogo, previše”.
Dvadesetosmogodišnjak, porijeklom iz grada Gaze, Shanin kaže da „živimo u zastrašujućoj situaciji, ne možete ni zamisliti“. Dok se stanovništvo Gaze “nada prekidu vatre koji je trebao koincidirati s ramazanom, ali umjesto toga nije”, Shanin pokušava “pomoći svom narodu koliko god mogu”. Podrška koju ona, kao humanitarna radnica, nastoji pružiti ”prkoseći bombardiranjima koja ne prestaju, svaki sat, neprekidno. Ne mogu spavati, ne mogu jesti”. Jer ramazanski post je zapravo post nametnut od početka sukoba. ”Mjesec dana nakon početka napada počelo je nestajati hrane. I tako čak i osnovna dobra doslovno nedostaju u svakom slučaju”, kaže, govoreći o Palestincima koji su ”gladni, žedni, uplašeni. Žrtvovali smo njihovo zdravlje jer nema čiste vode za piće”. I pita se “kako drugi muslimani u svijetu slave ramazan dok razmišlja o tome kako je nama” Palestincima u Pojasu Gaze. I opet, dodaje, ”kako da jedem, a mislim na dijete koje nema što jesti? Sve ovo nije prihvatljivo”.
