BPrije početka tribine kojom se obilježava 20 godina od prisilnog nestanka odvjetnika za ljudska prava Somchaija Neelapaijita u Klubu stranih dopisnika Tajlanda u ponedjeljak, pitao sam Somchaijevu suprugu, Angkhanu Neelapajit, živi li još uvijek u istoj kući u Bangkoku u kojoj je prije živio Somchai nestao je prije 20 godina.
“Da”, rekla mi je Angkhana, koja je u međuvremenu napustila svoj stari posao medicinske sestre i naposljetku postala istaknuta tajlandska aktivistica za ljudska prava, uključujući i dužnost nacionalne povjerenice za ljudska prava. Dodaje kako za obitelji nestalih uvijek gaje nadu da će, ako jednog dana njihovi najmiliji budu oslobođeni, prvo što će učiniti biti ravno kući.
Ali prošlo je 20 godina i kada sam otišao na panel kao jedan od četiri govornika te večeri, među kojima je bio i Angkhana, rekao sam publici da mislim da za članove obitelji otetih, sve dok se ne otkriju ostaci, zatvaranje je najteža stvar. Ne usuđujem se pitati ljude poput Angkhane je li imala prekid i prihvatila činjenicu da se možda Somchai najvjerojatnije nikada neće vratiti kući. Samo se čini bezobzirno.
Prisilni nestanak Somchaija, koji je bio istaknuti odvjetnik koji je zastupao osumnjičene tajlandsko-malajske muslimanske separatiste na dubokom jugu, dogodio se 12. ožujka 2004., kada je Thaksin Shinawatra bio premijer. Mnoge vlade i pučisti dolaze i odlaze tijekom dva desetljeća, a sada je pro-Thaksin Pheu Thai vlada ponovno na vlasti.
Jedna konstanta je da nije bilo pravog proboja i da je vladala nekažnjivost. To je dovelo do moje hipoteze da su takvi zločini djelo duboke države, a ne samo određene vlade, a oni koji su bili prisiljeni nestati, ili oteti i ubijeni, smatrani su neprijateljima države – ili neprijateljima duboke države. Zato se nijedna vlast ne usuđuje i ne želi duboko kopati i otkrivati samu mračnu stranu vlastite države.
U slučaju Somchaija, iako su neki policajci uhićeni i izvedeni pred sud, uključujući i jednog turističkog policajca, na kraju nitko nije kažnjen, a javnost kao ni obitelj nikada nisu dobili odgovor zašto Somchai mora umrijeti. Zločin se, BTW, odvažno dogodio u blizini policijske postaje Hua Mak u Bangkoku.
U druga dva istaknuta slučaja, antimonarhist Surachai Danwattanusorn, koji je pobjegao u Laos nakon državnog udara u svibnju 2014. i aktivno pozivao na ukidanje monarhije, nestao je u prosincu 2018. Iako su tijela njegova dva bliska suradnika pronađena krajem prosinca te godine plutajući na tajlandskoj strani rijeke Mekong, prekriveni odjećom, svezani, isječenih trbuha i nabijenih betonskim stupovima – dehumanizirajući način ubijanja i vjerojatno upozorenje drugima. U drugom slučaju, etnički karenski aktivist Billy Porlajee Rakchongcharoen, vođa za prava na zemlju, posljednji je put viđen 17. travnja 2014. u pokrajini Phetchaburi.
Podržavati ili pružati pravno zastupanje navodnim tajlandsko-malajskim separatistima slično je biti neprijatelju države. Biti antimonarhist ili republikanac znači biti državni neprijatelj. Boriti se za prava na zemljište u zaštićenim šumama je kao biti državni neprijatelj. To je vjerojatno i razlog zašto Tajland, unatoč tome što je potpisnik Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda, ne bi prihvatio nadležnost ICC-a nad kraljevstvom.
Angkhana, koja je sama postala istaknuta aktivistica za ljudska prava i nedvojbeno najistaknutija supruga žrtve prisilnog nestanka u Tajlandu, žali se na panelu u ponedjeljak navečer da unatoč tome što je parlament konačno usvojio Zakon protiv mučenja i prisilnog nasilja Zakon o nestancima konačno je donesen 2022., Angkhana je rekao da je malo učinjeno kako bi se spriječili prisilni nestanci u budućnosti.
U međuvremenu, ljudi poput Phila Robertsona, zamjenika direktora Human Rights Watcha za Aziju, rekli su tijekom uvoda u panel u ponedjeljak, (koji usput rečeno, nije organizirao FCCT nego organizacije uključujući Amnesty International, Međunarodno povjerenstvo pravnika, Human Rights Watch i Forum-Asia) da sada kada se Thaksin vratio, on “duguje obitelji Neepapaijit i tajlandskom narodu da prizna i u potpunosti otkrije sve što zna o prisilnom nestanku Somchaija Neelapaijita.
“Nema više isprika, Khun Thaksin”, rekao je Robertson. “A budući da Thaksin i dalje ima značajan utjecaj na ono što vladajuća Pheu Thai stranka i vlada zapravo rade, on bi također trebao potaknuti trenutnog tajlandskog premijera Srettha Thavisina i njegovu vladu da ponovno otvore slučaj i daju mu prioritet.”
Rekao sam Angkhani na panelu da mora otići vidjeti premijera Sretthu i nagovoriti ga da učini više na problemu prisilnog nestanka i osigura pravdu ne samo za Somchaija već i za 76 drugih (prema podacima UN-a i lokalnih nevladinih organizacija) i ona je odgovorila :
“Stvarno sam iscrpljena. Dvadeset godina, stotine peticija. Ponekad se osjećam kao prosjak koji traži milost.”
Možda bismo trebali pitati duboku državu ima li uopće i trunku milosti.
