Giorgia Meloni u Tripoliju i Bengaziju, dok je zastoj u procesu pomirenja između zapadne vlade predvođene Abdulom Hamidom Dbeibahom, izolirane i oslabljene sukobom s guvernerom Libijske središnje banke, i istočne administracije na čelu s Khalifa Haftarom. I dok Amerikance sve više brine prisutnost ruskih plaćenika ‘Afričkog korpusa’ u Cirenaici, tema je koju je na susretu s generalom otvorio i premijer.
“Svaka strana je u redu sa situacijom kakva jest – Ashraf Shah, bivši politički savjetnik Visokog državnog vijeća Tripolija, objašnjava za Adnkronos – A Dbeibah, koji je oslabljen sukobom posljednjih tjedana s guvernerom središnje banke , Saddek al Kabir, što je riskiralo da dovede do oružanog sukoba”, rizik koji je eliminiran prije dvije noći zahvaljujući sporazumu između dvije glavne naoružane skupine u Tripoliju. “I Haftaru, starom 81 godinu, iza kojeg se krije borba njegove djece za nasljedstvo”.
U stvarnosti, ‘klan’ Haftara zajedno s predsjednikom Zastupničkog doma Tobruka, Aquilom Salehom, postao je prvi dobitnik sukoba između premijera vlade nacionalnog jedinstva i al Kebira, koji “impresivno financira naporima za obnovu ne samo Derne, nakon rujanskih poplava, već i cijelog istoka”, kaže libijski izvor. Fond koji vodi jedan od Haftarovih sinova – Belgacem – zapravo može računati na desetke milijardi dinara za ulaganje u projekte koji redizajniraju cijelu regiju.
Predstavnik Ujedinjenih naroda, Abdoulaye Batihly, morao je primijetiti zastoj u političkom procesu, ‘primoran’ prošli mjesec baciti ručnik, nakon što je među ostalim najavio odgodu Nacionalne konferencije o pomirenju koja se trebala održati na neodređeno vrijeme. 28. travnja u Sirtu. I nakon izricanja oštre optužnice protiv onih koje je definirao kao ‘Velikih pet’: osim Dbeibaha i Haftara, Mohammeda Takale, šefa Visokog državnog vijeća u Tripoliju, Mohameda al-Menfija, predsjednika Predsjedničkog vijeća, i Aguile. Saleh, predsjednik Zastupničkog doma Tobruk. “Moji pokušaji – riječi su senegalskog diplomata – naišli su na tvrdoglav otpor, nerazumna očekivanja i ravnodušnost prema interesima libijskog naroda”.
Razlozi za Bathilyjeve kritike su jasni: prema Karimu Mezranu, analitičaru Atlantic Councila, razdoblje zatišja nakon Haftarovog neuspjelog pokušaja ulaska u Tripoli 2020. “dopustilo je ravnoteži moći između različitih frakcija da zamrzne političare, koji su sada nisu voljni prepustiti svoje sfere utjecaja pokretanjem nepredvidive tranzicije prema izborima koji bi mogli preokrenuti trenutni status quo”.
Na mjesto senegalskog diplomata – koji je imenovan u rujnu 2022. – mogla bi doći njegova zamjenica, Amerikanka libanonskog podrijetla Stephanie Koury, koja bi privremeno preuzela tu ulogu bez prolaska kroz glasovanje u Vijeću sigurnosti, gdje je završila bi slomljena kineskim i ruskim vetom.
“Njegovo imenovanje prije dva mjeseca bila je poruka Amerikanaca Bathilyju da se povuče”, kaže Shah, prema kojem izaslanik u ostavci, koji nije izraz ni Sjedinjenih Država ni Zapada, “nikada nije smatran dovoljno jakim”.
Pogotovo u fazi u kojoj su Rusi sve prisutniji u istočnoj Libiji: “U posljednja dva tjedna najmanje pet ruskih vojnih brodova pristalo je u Tobruku, s tenkovima i drugom vojnom opremom namijenjenom ne samo za Bengazi, već i za druge zemlje u Libiji. Sahel, nešto što kod Amerikanaca izaziva veliku uzbunu”, ističe političar iz Tripolija.
Istočna Libija – u bazi Al Jufra nalazi se između 800 i tisuću plaćenika – jedna je od pet zemalja, zajedno s Burkinom Faso, Malijem, Nigerom i središnjom Afrikom, u kojoj su bivši Wagnerovi plaćenici spustili čizme na zemlju, sada grupiran u ‘Afrički korpus’ pod zapovjedništvom Ministarstva obrane u Moskvi.
