“Trebao bi biti sretan što nisi puknuo” – odgovorila mi je ginekologinja koju sam zatekla kada sam se 2016. vratila u Bukurešt iz Belgije. Rekla sam joj za trudnoću koju sam izgubila u 20. tjednu, početkom te godine u Belgiji, i traume vezane uz to. u kojoj je izvršen pobačaj.
Alina Girbea Foto: Osobna arhiva
Kad sam dvije godine kasnije ponovno zatrudnjela, već sam promijenila ginekologa i odlazila u privatnu kliniku. Pitala sam, naravno, što bi se dogodilo da se ponovi scenarij iz 2016., a on je odgovorio da privatno ne priznaju osim ako se porod ne dogodi nakon 24 mjeseca i Trebao bih ići u hitnu službu u javnim bolnicama dok ne nađem slobodno mjesto za prijem. Pojašnjenja radi, kod spontanog pobačaja kakav sam ja imala u siječnju 2016. u Belgiji možete umrijeti od septikemije, no ipak je 2018. u glavnom gradu Rumunjske meni, po svim mogućim standardima privilegiranoj ženi, objašnjeno da trebam tražiti slobodno mjesto u državnoj bolnici ili klinici pod takvim uvjetima. Ženi s manje privilegija od mene (ekonomski, socijalni i obrazovni kapital) ne nudi se ni toliko. Sada sam bolje razumjela da “trebaš biti zahvalna što nisi pukla” i odlučila sam, jer sam si to mogla priuštiti, ne riskirati i otići roditi u Belgiju.
Priča koju sam ispričao je samo jedna u moru takvih priča. Otkako u sklopu projekta “Žene u politici” zajedno s Udrugom samostalnih primalja organiziramo radionice o reproduktivnom zdravlju, čule smo bezbroj traumatičnih priča. Gotovo da nema žene koja je rodila u Rumunjskoj, a koja nije prošla kroz ovaj ili onaj oblik akušerskog nasilja. Te rasprave, iako političke, nerijetko završavaju suzama, jer nema trenutka kad si fizički i psihički krhkija kao žena nego oko trudnoće.
“Žene ne idu u rat” – ovo je jedna od općih rečenica koje dobijete kada vodite kampanju, kao i ja, za jednake mogućnosti za žene. Nakon razgovora s bezbrojnim ženama o iskustvu rađanja u Rumunjskoj, moj odgovor je: možda žene ne idu u rat, ali ih Rumunjska šalje rađati u rovove. Kad je Aleksandra prošlog ljeta umrla u rodilištu u Botoșaniju, val ogorčenja i revolta bio je povezan i s činjenicom da smo svi znali da je svatko od nas mogao biti na njezinu mjestu.
Nemali broj majki nakon povratka iz bolnice doživi posttraumatski šok jer državu nije briga kako one rađaju, a to se vidi i iz medicinskih brojki – primjerice imamo neopravdano visok postotak carskih rezova, ali također mnoge invazivne prakse kao što je guranje trbuha tijekom poroda, epiziotomije (operacije koje uključuju rez u donjem dijelu vagine i mišićima međice) bez najave i prethodnog pristanka. To se također može vidjeti u malim gestama psihološke podrške koje nedostaju u protokolu poroda: na primjer, u većini europskih država otac smije asistirati pri porodu (ne u našem javnom sustavu), a vi imate mogućnost sastaviti plan poroda koji treba priopćiti medicinskom osoblju prije poroda. Recimo, moj drugi porod u Belgiji protekao je u bolnici bez većih problema, s dvije babice koje su bile na porodu i suprugom, ginekolog koji je došao nakon izbacivanja bebe.
Rumunjsku državu uopće nije briga kako se majke vraćaju iz bolnice: država ne nudi niti organizira postnatalni oporavak, primaljska profesija nije priznata i stoga imamo sve manje primalja u Rumunjskoj. Iako nas na televiziji svakodnevno obavještavaju da je dojenje do šestog mjeseca neophodno za bebino zdravlje, u nedostatku primalja nemamo pomoći u teškom procesu učenja prvog dojenja. Nema psihološkog praćenja majki za otkrivanje i liječenje postporođajnih problema, problema koji se povremeno stavlja u središte pozornosti kada majke počine samoubojstvo i/ili ubiju svoju djecu. Koliko još nevinih ljudi mora umrijeti prije nego što država izdvoji sredstva za majke: ponovno priznavanje primaljske profesije i osiguravanje postnatalnih programa za fizičko i psihičko zdravlje majki? Nedavno sam prisustvovao raspravi u kojoj je jedan od sudionika s pravom istaknuo da je s ove točke gledišta situacija bila bolja u komunističkoj Rumunjskoj, kada su mlade majke barem povremeno imale kućne posjete medicinskih sestara.
Čudi li se itko još u ovim uvjetima što se žene boje rađati u Rumunjskoj? Iako muškarci ne sudjeluju često u ovakvim raspravama, svi mi imamo prijateljice koje su prošle kroz komplicirane porode, u kojima su se osjećale napuštene ili zlostavljane od strane onoga što bi im trebao biti glavni oslonac – medicinskog sustava. Udruga samostalnih primalja nedavno je provela istraživanje koje pokazuje da mnoge majke koje su rodile u javnom sustavu kažu da ne žele drugu trudnoću zbog straha od ponovnog proživljavanja sličnih poroda.
Nema većeg licemjerja na razini kolektivnog mentaliteta u Rumunjskoj od pijedestala društva na majke, očekivanja da je najplemenitija svrha žene da postane majka i načina na koji se prema njima postupa u stvarnosti. Dvadeset i pet godina u kojima su Rumunjskom uglavnom upravljali muškarci koji su se pokazali iznimno zabrinuti za povećanje stope nataliteta i očuvanje “tradicionalne” obitelji dalo je jadne rezultate za one koji se i dalje u velikoj većini bave obiteljskim i kućanskim poslovima.
Kako bi bilo da pitaš majke što žele?
Ovo, iako bi bilo relativno jednostavno osigurati bolje uvjete za majčinstvo i povećanje nataliteta, a prvi korak za to je vrlo jednostavan – pitati majke i žene u Rumunjskoj što žele.
Mnoge Rumunjske žene koje su živjele u inozemstvu ili koje imaju prijateljice koje su tamo živjele i rađale žele samo da im se u Rumunjskoj ponude uvjeti za rađanje koje žene imaju u drugim zemljama: prisutnost partnera ili nekoga drugog iz obitelji na porodu , mogućnost prirodnog poroda ako porod carskim rezom nije obavezan, mogućnost da se odluče ili ne za epiduralnu anesteziju, pravo da bebu drže uz sebe u prvim danima života (ako nema zdravstvenih problema) , podrška u prvim tjednima nakon poroda u prilagodbi na život s novorođenčetom, za što vas nitko ne može unaprijed pripremiti. –Pročitajte cijeli članak i komentirajte na Contributors.ro
