U listopadu 1933., nekoliko mjeseci nakon uspostave ranog nacističkog koncentracijskog logora u Dachauu, crna pantera je pobjegla iz zoološkog vrta u Zurichu. Tropsko stvorenje šuljalo se kroz zimske Alpe i švicarska predgrađa, nesigurna što učiniti sa svojom slobodom. Lutala je 10 tjedana ne ostavljajući ni jedan trag šape u snijegu. Njezina avantura završila je neherojski: gladni farmer pronašao je oslabljeno stvorenje kako se skriva ispod štale – i pojeo ju je.
Prizori iz tog velikog bijega zrače Morganovu knjižnicu u mini retrospektivi Waltona Forda u New Yorku, našeg najboljeg živućeg slikara životinja. Predstavio je Morganu portfelj od 63 studije koje se spajaju, nadopunjene s nekoliko njegovih golemih, hiperrealističnih akvarela, u pucketavi kompozitni portret umjetnikova uma, Walton Ford: Ptice i zvijeri studija. Iako je predstava sabijena u mali skup galerija, proteže se preko golemog terena mitologije, melankolije i virtuoznosti.
Priča o životu pantere na janjetu došla mu je iz suhoparnog izvještaja iz druge ruke Heini Hediger, poslijeratne čuvarice zoološkog vrta u Zürichu, koju je Ford dočarao vlastitim fantazijama. Vidio je panteru kao “mastiljastu avet, koja lebdi iznad praha, ne ostavljajući tragove; koračajući kroz zrak”. Ta je vizija donijela crteže duhovne životinje koja sjedi na stupu dima. Ostali skečevi tvore sekvencu poput filmske scene, ponekad iz perspektive prestrašenih seljana, često iz njezine perspektive.
Studije se nadograđuju na najsavršeniju sliku serije, akvarel velikih razmjera koji blista ekspresivnim detaljima. Neposredno nakon bijega, pantera juri prema gledatelju preko zaleđenog jezera s horizontom Züricha koji se ocrtava na horizontu. Oči joj sjaje zlatom, usne joj se otvaraju kako bi otkrile ružičastu usta i pogled na smrtonosne sjekutiće, ali ona je figura ranjivosti i privremene slobode, a ne prijetnje, usamljeni bjegunac vođen užasom i ushićenjem. Slika nije alegorija, ali evocira bijeg roba s plantaže koji ide na sjever ili Židova u bijegu od Gestapoa.
Ford ne posjećuje zoološke vrtove niti ide na safari; nego svoj bestijarij susreće u knjigama, nadahnjujući se prirodoslovnim zapisima, legendama i bajkama. “Tragam za pričama o tome kako životinje žive”, kaže on, “ne samo kako životinje žive u prirodi, nego i kako žive u ljudskoj mašti. Pokušavam pretočiti ono što sam naučio u slike — naslikati vrlo velike slike zvijeri, zvijeri koje nose te književne terete.”
Umjetnost također oblikuje njegovu percepciju prirode. Njegov popis formativnih iskustava uključuje posjet Giottovim freskama u Crkvi svetog Franje u Asizu, s ilustracijama fratrova života nalik na grafički roman. Ford je odgajan na stripovima koji su ga impresionirali svojom narativnom sažetošću i dramatičnom upotrebom detalja.
Kako bi se pripremio za trenutnu emisiju, Morgan ga je poslao da pretražuje njegovu kolekciju u potrazi za svojom omiljenom umjetnošću životinja. Pojavio se s dovoljno grafika i crteža za superlativnu konačnu galeriju, oživljenu Delacroixovim mačkama, lavovima Rose Bonheur i Rembrandtovom bakropisom uspavanog vepra. (Manje ga zanima fotografija prirode, za koju smatra da rijetko odgovara teksturi kože ili trzanju i sjaju njuške. “Fotografije zapravo nikad ne prikazuju pravilno krzno,” rekao je. “Zamućuju ga zbog bilo čega razlog.”)
Njegov najvažniji imaginarij je Američki prirodoslovni muzej, koji je redovito posjećivao kao dijete i gdje je okupljao korteo prepariranih prijatelja. I dalje se vraća arhivama olovke i proučava balzamirane primjerke, koji mogu biti zadovoljniji od živih bića. “Ne miču se, ne spavaju, ne skrivaju se kao u zoološkom vrtu”, objašnjava.
Kojot s glavom zabačenom unatrag, čeljusti koja pucketa u zavijanje, izgleda ne samo živo nego i stvarnije od sačuvanog originala u Američkom prirodoslovnom muzeju, koji se nalazi ispred oslikanog platoa nacionalnog parka Yosemite. Ford je obožavatelj tih precizno realističnih diorama, za koje očito vjeruje da nadmašuju sve u Metu: “U New Yorku nećete pronaći nijednu sliku pejzaža bolju od ovih pozadina”, rekao je.
Prilagodio je kazališnu estetiku diorame sa satiričnim pogledom prema ljudima i neizmjernom sućuti prema životinjama koje nam se nalaze na putevima, posebno onima kojima dajemo simbolično značenje. U “Ars Gratia Artis”, naslovu posuđenom iz mota MGM-a, on sanja o tome kako bi lav u studijskom logotipu mogao živjeti nakon što završe njegovi ričući dani. Umirovljena mačka lijeno se prostire pokraj bazena pokraj modernističke vile sa staklenim zidovima. Hollywood Hills se uzdiže na njegovim tamnosmeđim ramenima dok sunce zalazi iza palmi.
Ovo veličanstveno stvorenje, obasjano reflektorima i spremno za svoj krupni plan, lavlja je Norma Desmond: razmažena, umivena i nedvojbeno pijana. (Boca šampanjca leži razbijena u prvom planu.) Nekoć utjelovljenje ponosa showbiznisa, sada je amblem luksuzne izdržljivosti, očiju koje blistaju žuto poput unutrašnjosti njegove goleme kuće.
Lavova ima u izobilju u Morganu, možda zato što su tako kraljevski u vlastitom staništu, a tako jadni izvan njega. Ford je upotrijebio svoj blok za crtanje kako bi se vratio na priču o maglovitoj noći 1913. godine, kada se gradski tramvaj sudario s cirkuskom karavanom, omogućivši osam lavova da šetaju ulicama Leipziga u Njemačkoj.
Istražujući slučaj, umjetnik je pronašao novinske izvještaje ilustrirane prizorima trenutnog haosa. Životinje izbijaju iz kaveza. Muškarci jure, a žene vrište. Kaos prevladava. Ford je uzeo nijansiraniji pristup, vizualizirajući događaje sa stajališta životinja i puštajući ih da se odvijaju tijekom vremena. Lavovi lutaju gradom s početka 20. stoljeća, koji je zamagljen i osvijetljen kontrapunktskim osvjetljenjem plinskih svjetiljki. Pokušavaju se snaći, nesvjesni da možda siju strah.
Njegova tema nije bijes, već zbunjenost, čista mistifikacija životinja pred urbanim životom: “Zamislio sam jedan od šešira koji je ostao iza nas: lavovi mu prilaze kao čudan predmet, kao kornjača ili tako nešto.” Ti razbacani predmeti – kuglana ovdje, kišobran tamo – također nam izgledaju čudno. Oni su totemi Europe na rubu Prvog svjetskog rata, civilizacije koja se nije obračunala s vlastitim divljaštvom.
Prava priča završila je predvidljivim pokoljem: šest je lavova ubijeno u rafalnoj rafalnoj vatri. Preostala dvojica ponovno su uhvaćena i poslana natrag na rad u cirkus. Dio je Fordovog majstorstva što je uspio uzdići senzacionalnu i prljavu priču u veliku i lijepu tragediju.
Do 20. listopada
Prvo saznajte naše najnovije priče — pratite FT Weekend dalje i i pretplatite se na naš podcast gdje god slušaš
