Ako nekome preporučujete autora na temu Ukrajine, prvo ime koje vam pada na pamet je povjesničar Serhii Plokhy. I svaka ozbiljna rasprava o Ukrajini, čak i ovdje u Rumunjskoj, ne može se ne temeljiti na prethodnom čitanju njegovih knjiga. U kratkom intervjuu u nastavku, povodu pojavljivanja na rumunjskom njegovom opsežnog djela „Rusko-ukrajinski rat. Povratak povijesti”, naglašava harvardski profesor razliku između Ukrajine i Rusije, zemlje u kojoj je demokracija prokrčila put, u kojoj je civilno društvo bilo i bitno i koja želi slobodu, i druge zemlje u kojoj je autoritarnost već prerasla u diktaturu. .
Sergej PlohiFoto: Osobna arhiva
Serhii Plokhy je profesor ukrajinske povijesti na Sveučilištu Harvard, gdje drži katedru Mihajlo Hruševski, i direktor Ukrajinskog istraživačkog instituta na istom sveučilištu.
Je li danas poznato više detalja o odluci Kremlja da započne “specijalnu operaciju”? Je li Putin stvarno mislio da će trajati samo tri dana? Snosi li Putin punu odgovornost za odluku o invaziji na Ukrajinu?
Do sada je iz Moskve stiglo malo informacija o odluci da se krene u rat. Ali ono što već znamo je da je odluka bila Putinova i on snosi punu odgovornost za ovu neopravdanu agresiju. Broj i vrsta trupa koje je angažirao u operaciji ostavlja malo mjesta sumnji da su on i njegovi savjetnici planirali vojno-policijsku operaciju sličnu onima koje su imperijalni vladari provodili u kolonijama, umjesto da su planirali najveći europski rat od kraj Drugog svjetskog rata.
Zašto kažete da je Rusiju mnogo više smetala mogućnost ulaska Ukrajine u Europsku uniju nego u NATO?
Pokušali su spriječiti Ukrajinu da napusti njihovu sferu utjecaja, a ulazak u EU bio je korak u tom smjeru kao i ulazak u NATO. Naime, rat je počeo 2014. jer je Ukrajina potpisala sporazum o pridruživanju s EU. Kad bi se pridružila EU, Ukrajina se ne bi mogla pridružiti Euroazijskoj uniji koju promovira Moskva. Dakle, rat na ruskoj strani je oko držanja zarobljene nacije, ili, drugim riječima, oko održavanja kontrole nad postimperijalnim prostorom.
Kakav je tip carstva Rusija? Hoće li se na kraju raspasti?
Sva carstva padaju, a ni Rusija nije iznimka. Kopnena carstva, čiji je Rusija dio iu mnogim aspektima nastavlja biti dio, propadaju jednako kao i pomorska. Primjeri Mongola, Osmanlija i Habsburgovaca ostavljaju malo sumnje u tom pogledu. Rat u Ukrajini ubrzao je proces raspada ruskog imperijalnog prostora. Poljska, baltičke zemlje i Finska – svi dijelovi bivšeg carstva – danas su u EU i NATO-u, Ukrajina je na putu europskih integracija, a Kazahstan prihvaća sigurnosna jamstva Kine. Znakovi su očiti.
U intervjuu za Contributors.ro, povjesničar Michael Ignatieff rekao je da Rusi danas podržavaju Putina jer Rusiju ne mogu zamisliti kao ništa drugo nego kao carstvo. I trebat će im puno vremena da se oslobode te reprezentacije koju imaju o svom mjestu u svijetu. Kako biste opisali ruski nacionalizam?
Slažem se s ovom ocjenom. Rusi su živjeli u carstvu, a imperijalni identitet je sila koju Putin predstavlja i nameće. Ako je u prošlosti ruski imperijalizam bio maskiran komunističkom ideologijom, sada on izvire iz određene vrste ruskog nacionalizma. Rusi prvi put nakon stoljeća žive u državi u kojoj su većina. Ograničenja koja su nekada postojala, vezana uz zabrinutost da bi se ne-Rusi mogli pobuniti ako ruski nacionalizam ode predaleko, danas su nestala. Nacionalizam je postao najvažniji ideološki pravac. To je vrsta imperijalnog nacionalizma koji Ukrajinu i Bjelorusiju tretira kao dijelove ruske nacije. Inspiriran je ksenofobijom prema Zapadu i rasizmom prema Istoku, posebice prema građanima srednjoazijskih država. Ironija je da danas potomci najvećeg svjetskog carstva koriste svoje antizapadnjaštvo kako bi predvodili antiimperijalnu borbu globalnog Juga.
“Ukrajina nije Rusija” naziv je memoara bivšeg predsjednika Leonida Kuchime. U ovoj knjizi opisuje neuspjehe usvajanja ruskog modela u Ukrajini. I sam je pokušao primijeniti ovaj model i nije uspio. Zašto ruski model nije uspio u Ukrajini?
Ako Rusi sebe teško mogu zamisliti izvan države, Ukrajinci su dugo živjeli ne samo bez vlastite države, nego i u sukobu s državama koje su im drugi nametnuli. Ova povijest otpora državi, plus ukrajinski regionalizam također ugrađen u povijest, pridonosi snazi ukrajinskog civilnog društva — fenomenu koji je gotovo odsutan u Rusiji.
Je li Ukrajina bila mnogo demokratskija zemlja od Rusije 2000-ih?
Da, bilo je i tako je i danas. Dok su Rusi dopustili državi da uništi elemente njihova građanskog društva 1990-ih, navodno u ime demokracije, Ukrajinci nikada nisu dopustili da im njihove vlade oduzmu slobodu. Narančasta revolucija i Revolucija dostojanstva vrhunski su primjeri ukrajinskog otpora autoritarnim tendencijama odozgo. Rusija nije imala ništa ni izdaleka slično ukrajinskim demokratskim mobilizacijama od 1990-ih.
Kako biste opisali odnose Ukrajine i Rumunjske u razdoblju nakon raspada Sovjetskog Saveza?
Ukrajina i Rumunjska imaju složenu i ne uvijek mirnu povijest, ali političke elite i narodi obiju zemalja uspjeli su učiti iz povijesti i izbjeći sukob. Može se pogledati što se nedavno dogodilo u ukrajinsko-mađarskim i ukrajinsko-poljskim odnosima kako bi se shvatilo koliko su odnosi između Ukrajine i Rumunjske dosad bili dobro vođeni.
Koliko su bili dobri odnosi Ukrajine s drugim istočnoeuropskim zemljama prije 2014.? Je li bilo utjecaja Rusije u formiranju tih odnosa?
Rusija je u prošlosti pokušavala i nastavlja pokušavati iskoristiti napetosti između Ukrajine i Poljske te između Ukrajine i Mađarske. Rusi su se 2014. obratili Poljacima, provokativno pozivajući Poljsku da sudjeluje u budućoj podjeli Ukrajine. Ovo je samo jedan od mnogih primjera pokušaja Kremlja da potakne stare sukobe i proizvede nove.
Spisateljica Svetlana Alexievich rekla je prije nekoliko dana da smrt Navaljnog pokazuje da Putin neće stati. Putin nije političar, on je časnik KGB-a, rekla je.
Pokušaj atentata na Navaljnog, njegovo kasnije zatvaranje i sada njegova smrt u kaznioničkoj koloniji jasan su signal poslan iz Moskve da svatko tko se usudi osporiti Putinovu osobnu moć, bio on liberal poput Borisa Njemcova, ultranacionalist s kriminalnog dosijea poput Evgenija Prigojina ili antikorupcijskog aktivista poput Navaljnog, prije ili kasnije postane meta atentata. Režim je odavno prošao autoritarnu fazu i postao diktatura. Smrt Navaljnog posljednji je podsjetnik na to.
Trebaju li SAD sada govoriti o potrebi promjene režima u Rusiji? I zapravo, što mislite da se Sjedinjene Države žele dogoditi ovim ratom?
Aktualni ruski režim prijetnja je Rusiji i svijetu. Ne sumnjam da će nestati. Pitanje je kada će ga i koji režim naslijediti. Nije dovoljno zamijeniti jedan režim drugim, morate promijeniti ruski imperijalni mentalitet koji nastavlja proizvoditi ratove. Glavna briga SAD-a danas nije promijeniti ruski mentalitet ili čak ruski režim, već izbjeći izravnu konfrontaciju s Rusijom.
Vidio sam Putina sretnog kada se rukovao sa Mohammedom bin Salmanom, saudijskim princem. Što je Putin dobio od arapskih zemalja?
Da bi dobio ovaj rat, Putin mora razdvojiti savez predvođen Zapadom i okrenuti što više zemalja protiv SAD-a. Bez obzira na praktični ishod sastanka, prilika za fotografiranje pomaže Rusiji u njenom antizapadnom planu.
Kako sada komentirate unutarnju situaciju u Ukrajini? Kako razumjeti posljednje akcije i promjene koje je odlučio Zelenski? Zašto su izbori odgođeni?
Predsjednički izbori za vrijeme rata izravno su zabranjeni ukrajinskim ustavom. Stoga bi njihovo sadašnje organiziranje pokrenulo više pitanja nego odgovora i moglo bi izazvati podjele unutar ukrajinskog društva.Pročitajte ostatak članka na Contributors.ro
