BEOGRAD, Srbija — Ninela Radičević još ne može shvatiti da joj se kćer više nikada neće vratiti.
Jedanaestogodišnja Ana Božović tek je prošle godine stigla u svoju školu u centru Beograda kada je ušao drugi učenik, koji je tada imao 13 godina, i otvorio vatru na sve koji su mu stajali na putu.
Božović, još dvije djevojke i školski čuvar ubijeni su odmah u hodniku. Tinejdžer koji je pucao zatim je otišao do obližnje učionice i uperio pištolj u učenike i učitelja koji su bili unutra.
Ukupno je ubijeno 10 osoba. Osmero djece i školski čuvar su poginuli, a sedam osoba je ranjeno u školi 3. svibnja 2023. ujutro. Jedno od ranjenih, dijete, kasnije je preminulo od ozljeda.
Pucnjava je zaprepastila Srbiju. Ovoj balkanskoj naciji nasilni zločin nije bio stranac, ali masovne pucnjave su rijetke, a niti jedna se prije nije dogodila u školi.
Dodatni šok uslijedio je samo dan kasnije, kada je 20-godišnji mladić pobjesnio u pucnjavi izvan glavnog grada. Ubio je devet i ranio 12, uglavnom mladih ljudi.
Za Radičević je vrijeme stalo onog jutra kada je izgubila djevojčicu. Ona vjeruje da je i cijela država morala stati nakon tako nezamislivog zločina. Umjesto toga, rekla je za Associated Press, “svi su požurili zaboraviti.”
Očiju rasparanih od tuge, Radičević je za AP govorila u obiteljskoj kući u Beogradu. Fotografije pored nje prikazuju djevojku razrogačenih očiju i duge smeđe kose, koja je voljela sport i ples, a medalje s natjecanja držala je iznad kreveta.
“Prebrzo zaboravljamo tragične događaje”, rekao je Radičević. “Ova navika guranja svega pod tepih mora prestati.”
Ljudi su, rekla je, “morali prepoznati važnost i tragediju tog trenutka”.
Božovićeva soba u stanu ostala je netaknuta — na zidu visi karta svijeta, a na krevetu su njene plišane igračke. Ogromni uokvireni poster s fotografijom na kojoj stoji naglavce u svojoj judo opremi ispunjava prostoriju. Stol je i dalje onakav kakav ga je ostavila, papirnati crteži i poruke vise sa zida.
Radičević, 49-godišnji klinički istraživač, predvodio je napore da se održi sjećanje na svu ubijenu djecu u beogradskoj školi Vladislav Ribnikar i dva sela u blizini glavnog grada kako se tako nešto ne bi ponovilo.
“Sve što mi (roditelji) radimo je da se borimo da se 3. maj ne zaboravi, da žrtvi naše djece damo neki smisao”, rekao je Radičević, koji ima i 17-godišnjeg sina. “Oni su žrtve. Ali žrtve čega?”
Mnogi u Srbiji postavljaju isto pitanje pred tešku obljetnicu u petak koja će se obilježiti cjelodnevnom komemoracijom u blizini škole, uključujući umjetničke instalacije, razgovore sa stručnjacima i video filmove o žrtvama.
Program je nazvan “Buđenje”, očiti poziv na samopouzdanje i introspekciju u naciji koja se tek treba pomiriti sa svojom ulogom u višestrukim ratovima 1990-ih i kulturom nasilja koja od tada prevladava.
Roditelji poginule djece intenzivno su sudjelovali u pripremama. Borili su se da se škola zatvori i pretvori u memorijalni centar, organizirali su prosvjede i obilježavanja sjećanja te svjedočili o svojim iskušenjima kako bi promicali svijest javnosti.
“Činjenica da su se djeca vratila u tu istu školu samo tjedan dana kasnije, također u srijedu, na istu nastavu, govori da je država htjela brzo stvoriti osjećaj normalnosti”, rekao je Radičević.
“Ono što se moralo dogoditi je da je Srbija morala zaustaviti taj 3. maj bez obzira na državnu potporu”, inzistirala je. “Morali smo stati, razmisliti, saznati što smo krivo učinili, reći OK, pogriješili smo, prihvatimo to i vidimo kako ćemo nastaviti od sutra, kako će ovo društvo biti bolje.”
Srbijanska populistička vlada pokrenula je akciju obračuna s oružjem, prikupivši oko 80.000 komada oružja i streljiva. Državni timovi za potporu ponudili su savjetovanje, a policajci su radi sigurnosti raspoređeni ispred škola u Srbiji.
Obojica strijelaca su uhićena. Počelo je suđenje roditeljima tinejdžera, koji se terete da su svog maloljetnog sina podučavali pucanju te da nisu osigurali oružje u obiteljskoj kući.
Suđenje seoskom strijelcu i njegovom ocu tek treba započeti u svibnju u središnjem gradu Smederevu, više od godinu dana nakon masakra u Malom Orašju i Duboni koji je ostavio dva sela paralizirana žalosti i tugom.
Šok i bijes zbog pucnjave prošle godine pokrenuli su višemjesečne ulične prosvjede koji su zahtijevali ostavke najviših dužnosnika i zabranu mainstream medija koji bljuju govor mržnje i netoleranciju. Godinu dana kasnije, kritičari kažu da se nije puno promijenilo.
Profesor psihologije Dragan Popadić, međutim, smatra da jest. Trauma je, rekao je, stvorila osjećaj straha i nesigurnosti kakvih u prošlosti nije bilo i potaknula na aktivizam. Ali ljudi nisu spremni za radikalniji uvid, dodao je Popadić.
“Ovi slučajevi nasilja samo su vršci jednog organizma koji je nastao devedesetih godina prošlog stoljeća i koji je rastao i jačao”, rekao je. “Dok se ne pozabavimo samim organizmom… nećemo moći shvatiti situaciju u kojoj se nalazimo.”
Radičević je rekla da je Srbija propustila “posljednju priliku za katarzu.” Većina ljudi je samo osjetila olakšanje što “to nije moje (njihovo dijete)” i krenuli su dalje, rekla je.
“Tjedan dana kasnije druga su djeca otišla vidjeti gdje se to (pucnjava) dogodilo”, rekla je. “Žao mi je, ali mislim da to nije normalno.”
