Put Slovačke u Europsku uniju započeo je nakon raspada Češke i Slovačke Federativne Republike (ČSFR) i stvaranja neovisne Slovačke Republike 1993. Završio je 1. svibnja 2004. — gotovo 14 i pol godina od pada Željezne zavjese i više od 11 godina od neovisnosti Slovačke .
Uz Slovačku, 15 članica EU istoga dana pridružilo se još devet zemalja. Naime, Cipar, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Malta, Poljska i Slovenija.
Projekt zajedničkog europskog prostora izvorno je nastao 9. svibnja 1950. Francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman održao je govor (Schumanova deklaracija) u kojem je iznio prijedloge temeljene na idejama Jeana Monneta, francuskog političara i ekonomskog savjetnika.
Predložio je da Francuska i Savezna Republika Njemačka udruže svoje resurse ugljena i čelika u jedinstvenu organizaciju kojoj bi se mogle pridružiti i druge europske zemlje.
Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (Ugovor o EZUČ-u) potpisan je 18. travnja 1951., a stupio je na snagu 23. srpnja 1952. Sklopljen je na 50 godina, što se razlikovalo od kasnijih integracijskih koraka Zajednice, koji su više nisu bili vremenski ograničeni.
Članice ove zajednice postale su Belgija, Francuska, Nizozemska, Luksemburg, Savezna Republika Njemačka i Italija. Osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik označilo je značajan pomak na putu produbljivanja i intenziviranja suradnje između zemalja kontinenta.
Europska integracija dodatno je produbljena potpisivanjem Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) kao i Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (ESAE ili Euratom). Oba su dokumenta potpisana u Rimu 25. ožujka 1957., stoga su poznata i kao Rimski ugovori, a oba su stupila na snagu 1. siječnja 1958.
Kada je uspostavljena Unija kakvu poznajemo?
Sama Europska unija u sadašnjem obliku osnovana je 1. studenoga 1993. godine, nakon što je 7. veljače 1992. godine u najstarijem nizozemskom gradu Maastrichtu potpisan Ugovor o EU.
Pripreme za ulazak Slovačke u EU službeno su započele 4. listopada 1993. Premijer Vladimír Mečiar potpisao je u Luksemburgu sporazum o pristupanju Republike Slovačke EU – tzv. sporazum o pridruživanju. Dokumentom je osiguran prelazak na zonu slobodne trgovine i redoviti politički dijalog te priprema za buduće članstvo u Uniji.
Slovački krivudavi put prema Uniji
Međutim, slovački put u EU nije bio lak. Prvi demarš EU stigao je u Bratislavu 23. studenog 1994. kao reakcija na postizborna zbivanja u Slovačkoj.
Njime je Savez reagirao na izbornu pobjedu HZDS-a na čelu s Vladimírom Mečiarom te izrazio zabrinutost zbog tijeka prve i druge sjednice Narodnog vijeća SR Slovačke u noći s 3. na 4. studenoga 1994., kada je članovi vladine koalicije smijenili su desetke dužnosnika u državnim tijelima i postavili vlastite mandatare.
Još jedan demarš predstavnik EU-a uputio je premijeru Mečiaru 25. listopada 1995. U njemu su izrazili zabrinutost političkim sporovima u Slovačkoj. Prema riječima predstavnika tadašnje vladine koalicije, radilo se o priopćenju.
Nepune dvije godine kasnije, 16. srpnja 1997., Europska komisija odabrala je još drastičniji postupak. Najavila je da u svojoj procjeni Slovačku nije uvrstila među kandidate koji su najspremniji za početne pregovore o članstvu u EU zbog neispunjavanja političkih kriterija.
Napokon je došlo do zaokreta
Preokret za Slovačku dogodio se šest dana nakon parlamentarnih izbora 1998. godine. EU ih je okarakterizirala kao pozitivan korak prema integraciji Slovačke. Izbori su održani 25. i 26. rujna, a iako je Mečiarov HZDS tijesnom razlikom (27 posto) pobijedio SDK (26,33 posto), otišao je u oporbu.
Dotad oporbeni, proeuropski orijentirani politički subjekti osvojili su većinu od 93 glasa u Saboru.
Europski parlament (EP) usvojio je 3. prosinca rezoluciju o slovačkoj kandidaturi za ulazak u EU. U njemu je preporučio fleksibilan pristup prema Slovačkoj. EP je summitu u Beču predložio preispitivanje situacije u Slovačkoj nakon rujanskih parlamentarnih izbora i zatražio od Europske komisije (EK) da pripremi novo izvješće o Slovačkoj.
Europska komisija je 2002. godine službeno preporučila primanje Slovačke i još devet zemalja kandidatkinja u EU 2004. godine. Na summitu u Kopenhagenu postignut je dogovor o okončanju pristupnih pregovora s deset zemalja kandidatkinja. Cipar, Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija trebale su se pridružiti 15 država članica Unije.
Predsjednik Slovačke Republike Rudolf Schuster stoga je za 16. i 17. svibnja 2003. raspisao referendum o ulasku zemlje u EU. Referendumsko pitanje glasilo je: “Slažete li se da Slovačka Republika postane članica EU?”. Glasači su se složili s ulaskom u EU, a ovaj je referendum jedini valjani u povijesti Slovačke Republike.
Dana 9. travnja 2003. EP je odobrio prijem Slovačke i još devet zemalja u EU. Za ulazak Slovačke glasao je 521 zastupnik, 21 je bio protiv, a 25 je bilo suzdržano.
Slovačka je tako 1. svibnja 2004. postala dio EU. Deseci tisuća ljudi slavili su proširenje EU u Bruxellesu. Prema službenim procjenama, 16.000 do 20.000 ljudi posjetilo je Europsku četvrt u Bruxellesu, 60.000 do 80.000 ljudi posjetilo je obližnji park. Tisuće ljudi slavile su ulazak u Uniju na ulicama Bratislave i drugih slovačkih gradova.
