Sándor Szakály povjesničar, glavni direktor Povijesnog istraživačkog instituta i arhiva VERITAS, na skupu Mathias Corvinus Collegium (MCC), koji je vlada proteklih godina pomogla sa stotinama milijardi, apostrofirajući mađarsku revizionističku politiku između 1938. i 1941. kao priču o uspjehu , izjavio je da bi to bilo političko samoubojstvo da Mađarska nije iskoristila mogućnosti teritorijalnog proširenja koje bi u to vrijeme bilo.
Posljedica toga bila je, dakako, potpuna privrženost Njemačkoj, pa je mađarska vanjska politika stavljena na forsirani put, a manevarski joj je prostor bitno sužen. Nakon katastrofe Druge mađarske armije na Donu, mađarsko se vodstvo tada pokušalo orijentirati u smjeru zapadnih saveznika, prvenstveno Britanaca, a najvažniju ulogu u tome imao je premijer imenovan 1943. Miklós Kállay igrao, ali to je bilo neprihvatljivo za Hitlerovo njemačko vodstvo, dodao je stručnjak.
Okupacijom Mađarske, koja je započela u kasnim večernjim satima 18. ožujka 1944., Nijemci su uz Kállayevu smjenu htjeli postići i “rješenje židovskog pitanja”, budući da je – kako je rekao glavni ravnatelj – u Mađarskoj do god. tada, usprkos židovskim zakonima koji su već bili na snazi, Židovi, kojih je bilo otprilike osam stotina tisuća, bili su u biti neometani, mogao je živjeti u sigurnosti i njegova egzistencija nije bila ugrožena. Međutim, nakon okupacije, okupljanje i deportacija seoskih Židova počelo je gotovo odmah, dodao je.
Szakály je naveo da je jedan od glavnih razloga okupacije to što su Nijemci smatrali da Mađarska neće u potpunosti sudjelovati u ratu na njihovoj strani.
Glavni ravnatelj rekao je da je već prije 15. ožujka bilo znakova – ovdje se povjesničar osvrnuo na vojne vježbe koje su se tada odvijale – da bi do okupacije moglo doći, ali je u isto vrijeme bila i definitivna Hitler i Miklós Horthy odlučeno je na sastanku u Klessheimu 18. ožujka, na koji je guverner dugo oklijevao otputovati, a ni premijer Miklós Kállay nije želio da Horthy izađe k Hitleru. Istodobno, generalni direktor VERITAS-a istaknuo je da nema šanse za oružani otpor i da je odvraćanje Nijemaca od okupacije beznadežan pothvat.
Pál Pritz povjesničar i doktor Mađarske akademije znanosti (MTA), među ostalim, pridruživanjem tzv. Paktu trostrukih sila 1940. Mađarska je završila na strani Nijemaca.
Tadašnja mađarska vanjska politika prema Zapadu nastojala je, uz teritorijalno proširenje prihvaćeno tijekom mirne revizije, poručiti da se time mogu riješiti konfliktne situacije u srednjoj Europi koje su postojale od Prvoga svjetskog rata, pa se u biti može smatrati svojevrsnom dijalektičkog sustava odnosa, naglasio je.
Sándor Szakály, upitan je li Horthy mogao dati ostavku na mjesto guvernera nakon okupacije, smatra da bi se u tom slučaju ono što se dogodilo u listopadu 1944. – ovdje je povjesničar mislio na munjevito preuzimanje vlasti – dogodilo mnogo ranije.
Zahvaljujući Horthyju spašen je značajan dio Židova u glavnom gradu i okolici, a paradoksalno, danas ih najviše kritiziraju oni čiji roditelji, djedovi i bake uvelike duguju živote guverneru, dodao je.
Na pitanje može li Mađarska računati na neku vrstu pomoći Zapada protiv njemačke okupacije, Szakály je rekao da Amerikanci i Britanci imaju malo informacija o Mađarskoj i da je u to vrijeme već bilo odlučeno da će se saveznici iskrcati u Normandiji , pa ih baš i nije zanimalo kako bi spriječili Nijemce da napadnu Mađarsku, budući da je na taj način bilo moguće angažirati značajne trupe u srednjoj Europi.
Dvojica povjesničara su se složila da je sudbina Mađarske odlučena već tijekom Teheranske konferencije 1943., kada je gotovo isključivo prevladala volja američkog predsjednika Roosevelta i sovjetskog vođe Staljina.Na tom sastanku britanski premijer Churchill bio je tek sporedna osoba, a interesne sfere bile su tu je konačno odlučila., što su pobjedničke velike sile poštovale do razdoblja sustavnih promjena u srednjoj Europi.
Prema Pritzu, Horthyjeva kasnija prosudba bila bi drugačija da je podnio ostavku tijekom njemačke okupacije i povukao se na svoje imanje u Kenderesu. Liječnik MTA je dodao kako je, po njegovom mišljenju, pogrešan pogled na povijest definirati razdoblje između 1920. i 1944. kao Horthyjev sustav, budući da je to bio mnogo više autoritarni sustav koji je stvorio István Bethlen, s ograničenim parlamentarizmom, u duh liberalizma koji je u to vrijeme bio “slatka sestra” nacionalizma i s kojim je današnji tipični neoliberalizam u oštroj suprotnosti. Pál Pritz nazvao je to doba doba ekstrema iu svijetu.
Prema Pálu Pritzu, pokušaj bijega u listopadu 1944. kulminirao je tragikomedijom, a dvojica povjesničara složila su se da je ulazak Sovjeta 1945. bio i okupacija, čime je zemlja ujedno oslobođena još jedne njemačke okupacije, a za Židova i mađarske ljevice to bi doista moglo značiti svojevrsno oslobođenje ili oslobođenje.
Na konferenciji čiji je moderator Máté Gali povjesničar, bio profesor istraživač na Mathias Corvinus Collegium (MCC) School of Social and Historical Sciences, povjesničari su smatrali da naglasak treba staviti više na politiku povijesti, a manje na politiku sjećanja te da su događaji od osamdeset godina prije je predstavljao poraz Mađarske u vojnom smislu činjenicom da ju je strana okupirala i napala sila, i to je bilo neizbježno, ali su njegovi učinci možda mogli biti ublaženi.
