U filmu scenaristice, redateljice i zvijezde Joanne Arnow “The Feeling That the Time for Doing Something Has Passed”, Ann (Arnow), Njujorčanka od 30 i nešto, leži gola u krevetu sa starijim muškarcem, Allenom (Scott Cohen), s kojim ima višegodišnju BDSM vezu. Ona mu kaže da je zahvalna što mu je stalo samo do vlastitog zadovoljstva.
“Kao da uopće ne postojim”, kaže ona.
Mnogo toga je nedostižno u Arnowovu oštroumnom i vrlo smiješnom novom filmu. Ljubav, svakako, nije ni blizu Anninog života unatoč nizu romantičnih susreta. O glazbi se priča – od nastupa Andrewa Lloyda Webbera do timskog navijanja iz “A League of Their Own” – ali se rijetko čuje. U jednoj sceni tijekom susreta sa skladateljem, Ann kaže da joj je najdraži soundtrack “In the Act of Wishing for Love”, ali misli na “In the Mood for Love”.
Čak se ni Annina egzistencijalna kriza ne materijalizira baš u ovom nepokolebljivo sardoničnom portretu tisućljetne bolesti. Njezin se život odvija u nizu kratkih, hrskavih montiranih vinjeta koje skaču između njezina jednoličnog radnog života i njezina ekstremnog, ali jednako jednoličnog seksualnog života.
Poslušnost joj se stavlja na oba mjesta, kao i etikete, od kojih Ann većinu tiho, ali ne nužno ravnodušno prihvaća. Jedan partner (Parish Bradley) koji ju je uputio da komunicira u “nizu sranje” ispisuje flomasterom nepristojno ime koje joj je dao preko njezina trbuha. Na poslu, neviđeni HR daje joj novi naziv posla: “Stručnjak za e-učenje kliničkih medija.” Što je gore, teško je reći. Nakon tri godine na poslu, dobila je trofej za godišnjicu.
Što Ann osjeća o svemu tome nije uvijek očito, vjerojatno čak ni njoj. Arnow ju portretira dok ona režira i montira film, s odriješenim mrtvim pogledom. Ponekad Ann uzvraća. Kaže svom starijem ljubavniku da ona nije internetski prozor koji on može otvarati i zatvarati. No postoji i nešto u Ann što zazire od sentimentalnijih susreta. Kasnije u filmu, ona počinje izlaziti s nekim ljupkim, iako naivno romantičnim (Babak Tafti) koji nije upoznat s vrstom vezanih uloga na koje je Ann navikla. Ali njegova slatkoća više ga napada. Ann je možda žrtva svog modernog, otuđujućeg okruženja, ali je i njegov proizvod.
Arnow, koja je također snimila film iz 2013. “I hate yourself :)” često se uspoređuje s Lenom Dunham kao glasom koji predstavlja generaciju, zbog njezine spremnosti da podnese sve na ekranu i zbog njezine sklonosti autobiografiji. (Annine roditelje u filmu igraju Arnowovi stvarni majka i otac, Barbara Weiserbs i David Arnow.)
Ali Arnowov je senzibilitet mnogo suvlji i više satiričan. Može li se Ann osloboditi okolnosti jedno je, ali Arnow, kao vrlo pronicljivi redatelj, uvijek iznova dokazuje da jest. Kako drugačije možete objasniti oštru apsurdnost dijaloga vrijednog pjesme koji se provlači kroz film? Seksualni partner čiji je prvi redak: “Hvala što si mi oprostio što sam vrijeđao LA” Šef koji objavljuje: “Ako nisi na Spotifyju, kasniš za vremenom.” A Ann, koja nakon što se ponizila sa svojim starijim ljubavnikom, kaže: “Svijeće su bile lijepe”, samo da bi on odgovorio: “Bila je samo jedna svijeća.”
“Osjećaj da je vrijeme da se nešto učini prošlo”, izdanje Magnolia Picturesa, nije ocijenjeno od strane Motion Picture Association, ali sadrži golotinju odraslih i jezik. Trajanje: 87 minuta. Tri zvjezdice od četiri.
