Što je, uostalom, Gadan? Film trojice vrsnih profesionalaca – redatelja Cristiana Pascariua, Tudora Giurgiua, Tudora D. Popescua, od kojih prva dvojica djeluju i kao scenaristi, a treći potpisuje i montažu – uz koje je bila i ekipa po mjeri ( Alex Brendea , direktor fotografije, Marius Leftărache, potpisnik soundtracka), činili su doista nenadmašnu glumačku postavu (Jimmy Connors, Bjön Borg, John McEnroe, Billie Jean King, Boris Becker, Nadia Comăneci, Gheorghe Hagi, Ion Țiriac, Stan Smith, Yannick Noah, Marc Jenner, James Longshore) i na film prepisao najznačajniji dio života velikog sportaša. Ilie Năstase. Radili su to inteligentno, naizgled jednostavno, izbjegavali su enkomijastičko i hagiografsko. I uz sve to, uspjeli su uhvatiti veličinu, krhkost i prolaznost modernog mita, jer što je drugo bio Ilie Năstase ne samo za Rumunjsku, nego za cijelu povijest 70-ih godina prošlog stoljeća sporta koji , do njega, imao nešto možda previše otrcano i pretjerano aristokratsko?
Mircea MorariuFoto: Osobna arhiva
Svi oni koji se pojavljuju i govore u filmu, od simpatičnog i pričljivog Jimmyja Connorsa i Billie Jean King do vječno opsjednutog mrtvačnicom i novcem i vječno neumoljivog Iona Țiriaca, priznaju da je Năstase, sa svojim dobrim i lošim, s ekscentričnostima specifičan za vrstu buntovnu i među drugima više nego vjerojatno traženu, jer inače sportaš rođen u Bukureštu, obdaren usmjeravajućim osmijehom i neospornim razigranim duhom, ne bi uspio zadržati svoju privlačnost rock zvijezde kroz sve što je učinio na terenu, često iu osim njega, dinamitom je razbio niz kodova kako bi ih zamijenio drugima. Među kojima jedan ponašanja.
Nastase, odnosno Nasty, zamijenio je obaveznu bijelu u opremi nizom do tada nedopuštenih boja, svađao se sa sucima, svađao i mirio s nebrojenim kolegama i prije svega nametnuo promjenu u odnosu bijelog sporta i sporta. javni . Po tome što nije bio čovjek jednoumlja, što je budio strasti, ali i energično negodovanje, što je izazivao brojne kontroverze, što ga je 50% gledatelja obožavalo, a drugih 50% mrzilo, zviždalo i željelo. kažnjavajući što drastičnije originalnosti koje su vrlo često prkosile svim oproštenim rubovima, Nasty je metamorfozirao elitni sport u popularni.
Oni koji su živjeli u Rumunjskoj 70-ih ne mogu se ne sjetiti da su Năstase i Țiriac, njihove fenomenalne pobjede, ovdje izazvale pravi društveni fenomen. Djeca koja su se do tada igrala lopova i lopova, odjednom su počela glumiti Nastasea i Țiriaca. Improvizirali su rakete ni iz čega, kupovali su od socijalistička trgovina jeftine i loše imitacije i rekreirali u školskim dvorištima ili ispred blokova ono što se dogodilo u Wimbledonu, na Roland Garrosu, u Forest Hillsu ili u Bukureštu, 1972. godine, kada se u glavnom gradu Rumunjske igralo finale Davis Cupa. Mislim da o razmjerima ovog fenomena dovoljno govori detalj da je rumunjska televizija u jednom trenutku proizvela mini-seriju posvećenu bijelom sportu, koju je vodio Ion Țiriac. Serije čiji je on očito bio model Kako razumjeti glazbu Leonarda Bernsteina. Mislim da je iz te mini-serije izrezana sekvenca umetnuta pred kraj filma. Onaj u kojem se Țiriac obraća budućim generacijama.
Redatelji – Tudor Giurgiu, Cristian Pascariu i Tudor D. Popescu – imali su spasonosnu ideju da ne pribjegavaju pripovjedaču patriotski drhtavog glasa. Gadan slaže arhivske slike i svjedočanstva iz današnjeg vremena. Koje su dob svjedoka i protok vremena učinili blažima i, implicitno, nježnijima. Većina arhivskih sekvenci, intervjua s Năstaseom su sa stranih televizija. U jednom takvom intervjuu glavni junak priznaje da se u svojoj glavi nije mogao drugačije ponašati, da ima buntovničku crtu, u drugom da je osjećao pritisak svaki put kad je igrao u Bukureštu.
Taj se pritisak lako uočava iu intervjuima rumunjskoj televiziji. Iako su njegovi reporteri – identificirao sam Carmen Dumitrescu i Alexandrua Starka, mislim i zaboravljenog Antona Gromana, mislim da se u nekom trenutku čuje i glas Tudora Vornicua, jedva sam suzdržao gađenje pred pomaknutim familijarnostima zaštitara Emanuela. Valeriu -, u jednoj se sekvenci pojavljuje i veliki Cristian Topescu – nastojali su biti ležerni, šaliti se, u Nastynom glasu i načinu govora primjetne su određene suzdržanosti. Uopće nije teško objasniti. Jer, prema Ionescuu, sve je bilo političko. Politika je i održavanje finala u Bukureštu Davisov kup čiji skepticizam u filmu objašnjava Cristian Tudor Popescu.
Gadan radi se, ponavljam, o filmu koji je eminentno posvećen sportskoj karijeri protagonista. Nimalo ga ne zanimaju i dobro se nose sa svim većim ili manjim aberacijama u ponašanju koje su bivšoj sportašici nakon 1989. puno naštetile.
