Poetika slušanja predstava koja se bavi sluhom, ljudskim glasom, u kojoj nema teksta ni priče. Istražuje sastav ljudskih glasova i zvukova: četiri glumca koji pjevuše, dašću, šapuću, viču, urlaju, guguću, pjevuše, stenju, pjevuše, hukću, podriguju, škljocaju, pijuckaju, zvižde, zvižde, puše i pišaju s ogromnom energijom. proizvode zvukove, iznenađuju gledatelja u određenim trenucima, zatim iznenađenje pretvaraju u rutinu, da bi završili neočekivanim obratom ili novim iznenađenjem, na koje, ovisno o temperamentu, naletimo ili se zabavljamo, ili samo ga odrežite i ukočite na dugo, bolno dugo vrijeme.
Dio predstave postaje i publika, jer razglas ne samo da pojačava glasove glumaca, već i buku publike koja ih prati: kašljanjem, ispuhivanjem nosa, kihanjem, uzdasima i smijehom zapravo stvaraju savršena cjelina.
Glumci (Gábor Mészáros, Andrea Verebes, Borisz Kucsov, Dávid Búbos) ne imitiraju, ne transformiraju se, ne pokušavaju biti drugačiji, oni samo ostaju svoji. Oni odgovaraju najosnovnijoj stvarnosti, ljudskom postojanju i materijalnom svijetu koji nas okružuje; nekada su to glumci koji imaju zadatak stvarati zvuk, buku i buku, nekada su obični ljudi koji svoje neobuzdane i neobuzdane instinkte ispuštaju (ili ih pokušavaju ponovno ugurati u sebe), nekada su naprosto ludi, koji besramno razotkrivaju ono što osoba je ionako četiri zida koja se pokušavaju zatvoriti između (ili čak duboko ispred vas).
Nemojte razumjeti radnju, ali sudjelujte u igri – kaže redatelj, uronite u reakcije, vibracije ljudi, promjene u glasovima, intenzitet, energiju, tužne i vesele osjećaje. Slušaj, osjećaj – i nemoj govoriti.
Uostalom, živimo u vremenu u kojem je riječ obezvrijeđena. Izgubio je kredit. Sve je manje iza toga, kako to kaže Gábor Medve u djelu Ottlik: “Što više riječi postaju rjeđe, to se istina zgušnjava; a krajnja bit leži u slušanju, ono se samo u to uklapa.” Tako se iz perspektive šezdeset godina, pa i 2024. godine, čini možda najsuvremenijom ideja da šutnja izražava više od tisuću riječi. Pogotovo ako prihvatimo da kazalište doista može biti poezija, da i tišina može biti glazba. Čak i bez riječi.
Galerija
Kazalište Atrij
Kazalište Atrij
U produkciji mogu uživati i stranci.
Posljednjih godina Kultúrbigád je ugostio nekoliko predstava u kazalištu Kosztolányi Dezső u Szátki, kao što su One-Girl Show Márte Béres, predstava Spectator Collegea i Dogville. A između 13. i 15. svibnja održat će se Vojvođanska radost zahvaljujući Kulturnoj brigadi. Tri uzastopna dana gledatelji mogu zamijeniti ulaznice za predstave Andrása Urbána: 13. posebno gostovanje kazališta Dezső iz Kosztolánya, Poetika slušanja, 14. svibnja zajednička produkcija s kazalištem Szátka, Bitka kod Trianona , dok će 15. na pozornici Atrija biti prikazan suvremeni cabaret Andrása Urbána, Mephistopheles.
Fotografije: Edvárd Molnár
